Bobija

objavljen u: Prirodopisi | 2

Neplanirana poseta Čiča Peri

 

U sredu ujutru usledio je poziv od drugara Peđe.

-“Hej, gde si, šta radiš za vikend? Jesi spreman za akciju?”

-“Naravno“. Sudeći po tome da me ti zoveš, znam i o kakvoj akciji je reč.”

-“Nazvaću te malo kasnije – odgovorio je. Daću ti više informacija, za sada je dovoljno da si spreman za akciju.“

-Čujemo se kasnije, druže.”

 

Koordinate: 44.188173, 19.577524
Rastojanje od BG: 155km
Težina: 2 – LAGANEZZE
Način realizacije: SOLO
Oprema: PATIKE, RANAC, TRENERKA

I bi tako. Nešto kasnije saznao sam detalje od Peđe. Naravno, naslućujete, nisu ovo obični susreti i izlasci u grad subotom. Baš naprotiv, ovo su susreti onih koji sa radošću i uzbuđenjem iz grada beže u prirodu, a nakon naporne radne nedelje, vikend im je savršeni portal da taj svoj beg i ostvare. Kada udahnu prirodu, stigli su, i imaju osećaj kao da odatle nikad nisu ni odlazili…

I dogovor je bio da taj vikend se sjurimo na Zapad Srbije, nedaleko od mesta Ljubovije na oko 140 km od Beograda. Zacrtano odredište planina Bobija i uspon na sam njen vrh Tornička Bobija (1272m). Kao što i sami znate planovi su tu da bi se kršili i kreirali mnogo veći, upečatljiviji planovi, tako da smo ovu našu „Bobija ekspediciju“, koja je brojala 4 člana posade proširili na još jedan dan uživanja i posetu kanjonu reke Trešnjice, koja je pravi biser ovog dela Srbije, ali pažnjom ili možda nepažnjom, vlasti i lokalne zajednice, pomalo skrenuta od očiju domaćih i stranih planinara i (avan)turista… Više o tome malo kasnije.

 

Elem, krenuli smo ujutru kolima iz Beograda, raspoloženi u iščekivanju predivnog dana i radoznalog uma, za sve ono što nas tamo čeka. U kolima je bilo zaista iskusnih planinara, kojima je ovo, naravno, jedno rutinsko zagrevanje za osvajanje mnogo većih ekstremnijih vrhova, a i onih poput mene, rekreativaca, lutajućeg reportera, i jedna u nizu fantastičnih prilika da se družim sa ljudima otvorenog uma, punih ideja, kreativnosti i pre svega ljudima koji vole i poštuju prirodu.
To nas je sve i povezalo… Ljubav prema prirodi i osećaj slobode.

U kolima pored raznih priča, dok smo užurbano ostavljali potrošene kilometre na Ibarskoj magistrali, na kasetofonu marke „Grunding“ izbijale su priče i umetničke majstorije Ramba Amadeusa… „Fap Mašina“ i “Rambo je malo hitova sit… “ 😊 Uz smejanje, pričanje dogodovština nismo ni osetili, već smo se približili našoj destinaciji. Prošli smo Valjevo, pričali o basketu, Mundijalu na kojem smo bili favoriti za osvajanje zlata o Milošu Teodosiću i samom ovom, prirodom bogatom, valjevskom kraju. Kotrljajući se u našem četvorotočkašu dođosmo i do Bajine Bašte.

Devet je sati, imamo odlično prolazno vreme. Odlučili smo da napravimo kraći predah i pauzu uz jutarnju kafu u jednom lepom konaku uz Drinu, koja nam je sada sa naše leve strane poželela svoju „hladnu“ dobrodošlicu. Kako prelepa i moćna reka bila je moja prva pomisao. Neko je popio kafu, a neko bogami i rakiju (šljivu domaću iz ovih krajeva) ne bi li se telo razdrmalo i imalo dovoljno goriva za uspon koji nas je ubrzo potom i čekao. Doručkovali, popričali kratko sa ljubaznim domaćinima ovog lokaliteta i uz par saveta krenuli ka našem odredištu. Kolima smo se uspeli do jedne određene kontrolne tačke, „Šumska kuća“ odakle smo uz pomoć GPS-a pratili koordinate našeg zacrtanog trackinga.

Zalupili vrata od kola sa osmehom na licu, zajednička fotka i krenuli smo naše lutanje i tumaranje kroz ove prelepe predele. Ne očekujući ništa, ali ipak očekivajući sve. Vreme idealno, nema najave kiše, a sunce nas je lagano pratilo kako smo povećavali uspon. Predeli i priroda su ovde nestvarni i sa namerom želim da vam kačim slike, kako bi kod vas možda izazvao želju i motiv da što pre i sami doživite ovu lepotu koju smo i mi imali prilike da osetimo i doživimo.

E da, jedan mali besplatni savet. Kada birate društvo za ekspediciju, nemojte da budete probirljivi, jer i najveći džamgrizavac ili najveći ćutljivac, ako ih spojite ovde u prirodi sve to postaje jedno. Priroda nađe pravi način da pomiri sve karaktere i da među njima otkrije nove životne priče i prijateljstva. Tako je bio slučaj i sa nama, slučajnim strancima i poznanicima na ovoj ekspediciji. Pronašli smo zajednički ritam koraka. Bio sam jedan od očevidaca sjajnih životnih priča dok smo natenane trošili dan, šetajući po predivnoj planini.

Nastavljamo dalje. Nailazili smo naizmenično na blaže i strmije uspone i na proplanke i vidikovce gde smo škljocali aparatima gde god smo to mogli. Na putu ka Torničkoj Bobiji čeka vas mnoštvo vidikovaca gde možete da zastanete i da okom i aparatom snimite prelepe prizore na Valjevske planinske vrhove, Jablanik, Medvednik, pa sve do Drine.

A prirodni teren šarolik od cvetnih livada do četinarskih šuma. Imate osećaj da prelazite neke nivoe u igrici. Taman ste se navikli na jedan predeo i nedugo potom zašli ste u hlad ili neku oazu koja se ispred vas stvorila. Ova naša kružna tura vodila nas je preko Debelog Brda preko Peleža i Marković Brda do jedne krajnje interesantne destinacije gotovo pred smiraj ovog prvog dana.

Naišli smo na jednu kuću u šumi za koju smo isprva mislili da je kafana i onako žedni osetili potrebu da zastanemo i da se počastimo jednim dobrim valjevskim pivom. Nije nas trebalo terati na to. Veoma brzo našli smo se na pragu kuće na sprat što će se kasnije ispostaviti da je to planinarski dom. To nije bio obični planinarski dom već dom velikog Čiča Pere sa Bobije kojeg je opisao i dokumentovao u jednoj od svojih priča i čuevni Jovan Memedović u svom TV serijalu o prirodi „Sasvim Prirodno“.
Milojko Mićić ili kako ga u ovom kraju svi znaju kao Čiča Peru sa Bobije. Zaista nesvakidašnji čovek. Pre svega disciplinovan, oštrog i britkog uma i vedrog duha. Njegova priča je poput priče o dobrom vuku, karakteru borca i čoveka koji se vratio prirodi i na kraju vratio u potpunosti sebi.

Čiča Pero je čovek koji je „ostavio“ hranu. Zapravo zamenio je, kako on kaže otrov, presnom hranom. Kada mu je pre više od deset godina dijagnostikovana teška i gotovo neizlečiva bolest, Čiča Pero je čvrsto odlučio da ne prihvati savete doktora, da ne uvaži instrumente savremene medicine, već da se izleči sam, ili bolje reći, da ga izleči priroda. Čitajući knjige o zdravoj ishrani, njegovo uverenje od samog početka bilo je da je on zdrav čovek i da će tako i ostati, jer je Čiča Pero tako i odlučio.

I upravo, taj video, taj dokumentarac, od pre par godina koji je snimio Jovan Memedović bio je moj podsetnik na ovog čudotvornog čoveka sa duhom i energijom živahnog mladića. Čiča Pero nas je onako vojnički sve redom ispitao, naše poreklo, naša zanimanja interesovanja. Upoznali smo i njegovu porodicu i najbliže saradnike.

Posle skoro dva sata našeg druženja sa Čiča Perom, pomislili smo, pada mrak i vreme je da krenemo nazad ka kolima, ali nas je brzo ubedio da ipak imamo dobar razlog da ostanemo još malo…
Sproveo nas je kroz prostorije njegove „Šumske Kuće“ a u samoj centralnoj prostoriji prostirao se ogroman sto, na kojem je bilo klope kao u doba Rimskih vladara, recimo Nerona, koji beše ono zapalio Rim… Ali ne, ovde više niko nije hteo da zapali… Odavde je sad teško bilo i otići… 😀

Iako smo se pravili da nismo ništa videli i da nismo gladni, očito nas je odavala voda koja nam je curila niz usta, i Čiča Pera koji je sve to mudro znao i odsečno opet vojnički viknuo: „Moooomci! Ma ovakvi mi mangupi još nisu bili, mudraci i ozbiljno se šale, e zato mi ostajte ovde na večeri… Nema da idete dok se sva ova jagnjetina i prasetina ne pojede“ Kuku…

Mi ostadosmo, zaseli oko onog stola, i otpočeli naše prejedanje, sa mogu reći nikada, ali nikad ukusnijom hranom do tog dana. Čiča Pera sedeo za stolom i zajedno sa nama smejao se i zbijao šale na svoj i na naš račun. Trpeza bogata raznoraznim ukusom i bogata smehom…😀 Uglavnom, prošlo je dobrih tri sata našeg boravka kod Čiča Pere i bilo je vreme da zaista sada krenemo i konačno, dobili smo dozvolu da napustimo objekat. Ali to je bilo moguće tek sad kad smo siti i dobro pripremljeni za povratak. Ponudili smo da platimo ovaj naš ničim izazvan luksuz u prirodi, ali Čiča Pero je samo odsečno klimnuo glavom, i nasmejao se i opet uzviknuo: „Moooomci! A kavki ste mangupi, mnogo mi je drago da ste došli…
“Doćićemo mi Čiča Pero ponovo, to sa sigurnošću možemo da potvrdimo” – odgovorili smo složno u glas.
I zaista takvo gostoprimstvo ne pamtim. Slikali smo se svi zajedno i krenuli nazad ka kolima, kako bi se spustili do Ljubovije i konačno okončali avanturu ovog našeg prvog dana na Bobiji.

Kratka rekapitulacija današnjeg dana… Pogled kroz terasu u pravcu naše sutrašnje avanture – Kanjon reke Trešnjice, a ispod nas trešte narodnjaci koji su nas sasvim sigurno, nekim čudom oko 2h, ujutru ispratili u san….

 

Nastaviće se…

 

Autor: Marko Petrović

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

2 Responses

  1. Ljiljana Bogdanović Perišić

    Predivan tekst, i sjajno iskustvo. Kao planinar znam sve sa čim se reporter susreo, toplo napisano. Osetila sam poznatu emociju pred svaku planinarsku akciju. Preporuka za sve,, gradske,, ljude, da svaki vikend pobegnu u planinu, jer ona leči, smiruje, oplemenjuje i povezuje. Susret sa životnom energijom planine je neprocenniv!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.