Ferata Gornjak

objavljen u: Prirodopisi | 1

“Ljuta strana Homolja”

 

Na mestu gde se završava plodna ravnica Braničevskog okruga i gde gordo stoji jedna od kapija koja otvara čarobni svet Homolja nalazi se Gornjak. Ovu klisuru vekovima je brusila Mlava probijajući svoj put do Dunava i ostavljajući na svojim obalama strmoglave stene Vukana i Ježevca.

O kulturno-istorijskoj vrednosti svedoče ostaci srednjevekovnih gradova, ali i spektakularan manastir Gornjak. Međutim, ovaj tekst će nas povesti jednom drugom, više avanturističkom dimenzijom Gornjaka.

Koordinate: 44.275109, 21.524733
Rastojanje od BG: 130km
Težina: 3 – TAMAN MERKA
Način realizacije: PLANINARSKI KLUB
Oprema: FERATA SET, ŠLEM, CIPELE, RANAC, POJAS

 

gornjak

 

U našim planinarskim krugovima pojam ferate je isplivao tek u zadnjih nekoliko godina. Nasuprot tome, u alpskim zemljama, što zbog konfiguracije terena to i zbog razvijenije svesti od značaju planinarenja, ova aktivnost postoji decenijama unazad. Ferata je nastala iz nužde kada se moralo pobeći i sakriti od osvajača, pa se logično krenulo tamo gde niko normalan ne bi pošao. 😊

 

 

Pojam Via ferata je italijanskog porekla i u bukvalnom prevodu znači gvozdeni put. To je put kojim se uglavnom prečicom stiže do vrha planine i kao takav pun je raznih prepreka i izazova. Zarad sigurnosti postavljene su čelične sajle, a pojedine ferate imaju i metalne prečage na najnezgodnijim delovima. Bez obzira na osiguranje, postoje planinari koji ne idu na ovakve akcije i smatraju ih previše ekstremnim.

 

Foto: Jelena Injac

Posle nešto manje od dva sata stižemo na parking „Kod Rajka“. Pored standardnih kafanskih đakonija, ovde možete i iznajmiti opremu za feratu. Savetujem da se najavite i rezervišete malo ranije, jer se lako može desiti da je potražnja veća od ponude.

Za ovaj avanturistički biser koji je nesumljivo unapredio sportsko-turističku ponudu Srbije zaslužni su Planinarsko društvo “Gornjak” i opština Petrovac na Mlavi koji su združenim snagama osmislili, finansirali i realizovali ovaj poduhvat. Ovom prilikom im čestitam i zahvaljujem na tome, kao i na odličnom održavanju same staze.

 

Foto: Jelena Injac

Za ovakve akcije biće vam potrebni ferata set, pojas, šlem, a rukavice su itetako poželjne. Ubacujemo se u opremu, dotežemo, jedni druge proveravamo, bodrimo par početnika koji su bili sa nama i smelo krećemo.
Odmah pored parkinga je tabla sa najavom i opisom staze. Na njoj pored obavezne opreme i opisa deonica stoje i opasnosti koje vrebaju, ali o njima ću malo kasnije.

 

 

Krećemo! Čuje se klik prvog karabinera i avantura je počela. Neki su opušteni, nije im niti prva ferata u životu niti prvo penjenje na Gornjak. Ali zato drugi deo ekipe ne može da obuzda srce koje hoće da iskoči iz grudi i imaju izraz lica “Šta je meni ovo trebalo?”

 

ferata gornjak

 

Postoje dva osnovna pravila koja najtoplije preporučujem da zapamte i primenjuju svi koji žele da osete ukus ovakvih avantura. Prvo, kaciga se nikada ne skida, čak ni za vreme pauze. I drugo, ne dozvolite sebi ni jednog trenutka da budu oba karabinera otkačena sa sajle.

 

Foto: Jelena Injac

Neki smo znali od ranije ova pravila, neki smo naučili, ali najbitnije da smo ih svi primenjivali. Iako je početak bio malo “hladniji” i trebalo je malo vremena za “aklimatizaciju”, vrlo brzo smo se uhodali i kao ekipa napredovali sa jedne deonice na drugu. Inače, ferata Gornjak je dugačka 1100 metara, sa visinskom razlikom od 330 metara podeljenih u 12 deonica. Svaka ferata staza se ocenjuje od A do E kako bi unapred mogao da se stekne utisak o težini i zahtevnosti, pre svega tehničkoj. Ovde su etape okarekterisane sa B, C i D težinom. Iskreno sam stava da ovde nema elemenata za D ocenu koja se na nekim drugim feratama primenjuje za dosta zahtevnije detalje, ali uzimam ogradu da je to lični doživljaj i da nisam dovoljno merodavan i stručan.

 

Foto: Goran Sekulić

Na ferati Gornjak nema veštačkih, metalnih gazišta i hvatova već se u duhu sportskog penjanja osvajaju metri. Sa svakim novim metrom dodatno raste i samopouzdanje. Ne treba se oklembesiti za sajlu, ona služi za psihičku stabilnost i obezbeđenje u slučaju proklizavanja. Pored proklizavanja, moguće opasnosti su još i odron kamena, susret sa zmijama, a u ređim slučajevima dehidratacija i udari groma. Zvuči kao da treba biti kaskader u holivudskom filmu za ovakvu avanturu, ali to zaista nije baš tako. U slučaju grmljavine ne krećite na stazu, ponesite dovoljno tečnosti, malo obratite pažnju na odron, svakako je šlem na glavi, a zmije se najčešće razbeže i ne stignete ni da ih ljudski slikate. 🙂

 

ferata gornjak

Foto: Goran Sekulić

Osvajamo metar po metar, napredujemo, grč na licu je zamenio osmeh, pa sad ima mesta i za šale kada stižemo do čuvene dvanaestice koja je ocenjena sa D. Sve etape pre toga imaju i tzv. Chicken road, alternativnu stazu kojom se isto napreduje ka vrhu, ali ne preko ferate već via normale.

 

ferata gornjak

 

Dvanaestica je deo gde nema nazad, gde su nesigurni rastrzani između prepreke u vidu vertikalne stene i činjenice da su nadomak cilja. Mic po mic, postavljamo tela u odgovarajući položaj, pronalazimo prava mesta za oslonac i vrlo brzo smo, bez gubitaka, svi stigli do table koja mami kez na licu svakog – “Čestitamo! Uspešno ste prešli feratu!”. To je trenutak kada pada kamen sa srca i dozvoljene su i opuštene poze za fotografisanje.

 

 

Nedaleko odatle su i ostaci Kudelinove tvrđave na grebenu Malog Vukana odakle kreće nešto strmija markirana staza do česme “4 lule” koja je na par stotina metara od polazne tačke.

Kako za prolazak sa pauzama i fotkanjem treba oko tri sata, ostaje dovoljno vremena da se upotpuni dan. Jedna opcija je opuštanje u banji Ždrelo, lokalitet koji često posećuju planinari, naročito prilikom jesenjih i zimskih akcija.

Druga je nesvakidašnji manastir Gornjak koji nosi izuzetnu kulturno-istorijsku vrednost. Ova zadužbina Kneza Lazara smestila se tik uz Mlavu. Pored predivne lokacije, kao i činjenice da se ugnjezdio u stenama Ježevca, krasi ga i nekoliko misterija i legendi.

“Svake godine, na Đurđevdan, iz stene iznad manastira počne da kaplje voda za koju se veruje da leči očne tegobe. Ljudi veruju da su to suze isposnika Grigorija koji je veći deo života proveo u isposnici iznad manastira i čije se mošti smatraju čudotvornim.

Ovde takođe postoji i jedna retka prirodna pojava. Na jednom delu reke, u dužini od oko stotinak metara, Mlava se uopšte ne čuje. Taj deo se zove Voda koja ćuti, a legenda kaže da kad je posle Kosovskog boja stigao izaslanik sa lošim vestima, sve je zanemelo, pa čak i reka.”

 

Kako smo doživeli odličnu avanturu, kulturno i duhovno se uzdigli i opustili mišiće u banji, nije ni čudo što smo svi pri povratku kući imali istu misao u glavi – “Uf, kakav dan!”

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.