Kanjon Crne reke

objavljen u: Prirodopisi | 5

Ako su prethodna dva posta i bila usmerena ka širokoj grupi povremenih uživaoca prirode, ovaj nedvosmisleno vodi u pravu malu avanturu zvanu kanjoning. Akcija je jedinstvena, zabavna, ali i zahtevna. Upala mišića, koju ćete verovatno dobiti, biće samo okidač za osmeh danima nakon posete kanjona Crne reke. Da, to je ono što se zove kao onaj manastir, ali nema nikakve veze sa lopatanjem narko zavisnika i tzv. ocem Peranovićem. Kanjon Crne reke se ugnjezdio u masivu planine Maljen, nadomak Divčibara.
Da biste doživeli ovu avanturu, skoro da je neophodno da se priključite nekoj planinarskoj grupi. Razlozi za to su što sama orijentacija može biti malo nezgodna za neiskusne, a i razmak između starta i cilja rute jeste 15 kilometara. Mora neko da vas vrati sa mesta odakle ste krenuli, a to je u ovom slučaju centar Divčibara.

 

Koordinate:44.1135494803979, 19.997102022171
Rastojanje od BG:110km
Tezina akcije:4 – GARANTOVANA UPALA
Način realizacije:PLANINARSKO DRUŠTVO
Oprema:RANAC, PATIKE, KUPAĆI, ŠORC

 

Da se odmah razumemo, kanjoning ne spada u jednostavne načine konzumiranja prirode. Tu su temperatura vode, vazduha, te odroni, nivo reke… Sve to može da bude ozbiljan problem. Srećom, u julu sve legne na svoje i zato mislim da je to najbolje vreme za ovu avanturu. Uslovi su optimalni, a i planinarska društva tada organizuju polaske. Iako sam siguran da psihofizički zdrava osoba u prosečnoj kondiciji može da prođe kroz kanjon i uživa, ne bih ovu avanturu preporučio svima.

 

 

Crna reka je, dakle, suprotnost od komforne zone, tipa ležanje na peškiru pored vode i cirkanja piva, fizički je zahtevna, neizbežno je kupanje, ali i prolazak kroz vodu u nekoliko navrata. Ukupna dužina rute je oko devet kilometara. Tu ne zaboravite da se drugačije ponderišu kilometri kroz kanjon nego po putu.

 

 

Još nešto da se razumemo: svaki kanjonig urezuje neizbrisiv osećaj, bez obzira bio on ekstreman poput čuvenog Nevidia ili lagan. Kanjoning je relativno nova disciplina kod nas i uglavnom se svodi na pronalaženje najlakših puteva za bezbedan prolazak kroz prilično nepristupačne predele vidljive samo oku pravih entuzijasta. Često su ipak neophodni prekaljeni vodiči, specijalna oprema i iskustvo, a nekad samo želja za aktivnim odmorom. Crna reka spada u laganije, ali ni malo ne gubi draž zbog toga. I ne samo da ne gubi draž, već je ovaj kanjoning jedan od meni najinteresantnijih koje sam doživeo.

 

 

Ukoliko vam ova upozorenja ne prave frku, onda imamo cijelu stvar što bi rekao Čola svojevremeno. Ostaje samo da iz zatvorenog prostora u kome se klima ne gasi danima, okrenete telefon i prijavite se za avanturu i kupanje u prirodnim bazenima.

 

 

Ja sam oba puta išao sa Borisom Bratićem 064/992-4811. On tradicionalno vodi ovu turu već nekoliko godina i fantastično poznaje celokupno okruženje. Koštalo je oko 1500 dindži. Ali, pogledajte i programe udruženja KAUP i ISKRA.

 

Do Divčibara se iz Beograda stiže relativno brzo, do tri sata treba minibusu sve sa pauzom za kafu. Nakon istovaranja, spremanja i dotezanje opreme, kreće se u akciju koja u startu daje potpuno drugačiji nagoveštaj od očekivanog.
Prolazi se kroz deo vikend naselja, istina, pored markiranih stabala, malo kroz šumarak  i vrlo brzo se stiže do vidikovca Ljuti Krš.

 

Vidikovac Ljuti Krš

 

Od reke ni traga, ali zato panorama „čupa stvar“. Posle divljenja maljenskim i povlenskim vrhovima, fotkanja i mini pauze, sa nestrpljenjem krećemo tražeći pogledom reku kao spas od sve neprijatnijeg sunca.

 

Staza nastavlja nizbrdo, i to pod solidnim nagibom. Pojedini iz grupe sa kojom sa išao su doživeli tu prepreku kao da su za njeno savladavanje potrebne Lara Kroft veštine i normalno, počeli su da „guše“ kolonu.

 

Ovakve situacije mogu da se dogode kada idete sa planinarskim društvima, jer se još uvek ne filtriraju prijavljeni učesnici akcija. Dovoljno je da se prijavite, i to je to. Sa druge strane, smatram da nismo svi isti i da nije sve za svakoga, te bi morala da postoji neka selekcija za ture koje nisu kao „livadarenje“ na Rajcu. Ne bih voleo da ova kritika bude pogrešno shvaćena, ni sa vaše, ni sa strane planinarskih društava, jer sam, zaista, doživeo pregršt lepih trenutaka sa njima. Baš zato što ih cenim, pišem ovo iz želje da doprinesem unapređenju njihove usluge. Na kraju ispadne podjednako veliki  problem za organizatore kao i za one „zalutale“, ali i za ljude koji potpuno odgovaraju traženom izazovu.

 

Savladana “Lara Kroft” prepreka

 

Nekako smo, tako, savladali problem nizbrdice i kroz listopadnu šumu željno hitamo ka koritu reke. Stiže se prilično brzo i već sve miriše na avanturu. Čim stignete do vode i vidite celu paletu boja, biće vam jasno zašto je kanjon Crne reke zaštićen kao prirodni rezervat.

 

 

Kombinacija crnih i sivih stena, tamne, ali čiste vode, raznoraznih nijansi zelenila i jarke (vrišteće) boje šumskog cveća i voća daju, zaista, jedinstven prizor. Pored divljenja svim tim neobičnim oblicima i bojama, možete se topiti u nesvakidašnjem ukusu divljih jagoda, kupina, malina, ali i borovnica.

 

 

Sve je super, a ja najviše volim ove zadnje. Legenda kaže da velika žudnja za ukusom nektara borovnice u ovom kanjonu može da spoji srodne duše. Znam šta mislite, ni ja nisam verovao dok se nisam bukvalno sudario sa legendom. 🙂

 

Od ove tačke kreće ono zbog čega smo došli, počinje kanjoning. Najveći deo puta vodi kroz korito reke, odnosno s kamena na kamen. Ali, stvarno nije tako strašno ni zahtevno, štaviše, veoma je zabavno. I dok skačete po kamenju tražeći najlakši ili najzanimljiviji put, primećujete da ste se izmestili.

 

 

 

I to ne samo fizički, jer svakako ste otišli od betona, već i da se to ovde može podići na još viši nivo. Ja sam se prebacio u arkadnu platformsku igricu, kao onomad što su bile na Amigi 500. Sa dečačkom bezbrižnošću sam skakutao po stotinama stena svih mogućih veličina i oblika, plivao po prirodnim bazenima i hvatao

 

 

najrazličitije živuljke, sve sa ciljem da „pređem celu igru“. Tj. da se dobro provedem i na kraju, izađem iz kanjona. Malo sam se zabrinuo zbog mog tripa, ali kad sam kroz razgovor shvatio da nisam jedini, dobio sam „patike za extra skok“ (igromani će razumeti) i nastavio još energičnije.

 

 

I dok, u kombinaciji brzog razmišljanja i fizičke spremnosti, rešavate stotine krivina i zavrzlama, nailazite na 4, 5 mesta koji su pravi checkpoint-i. Nakon kaskada i vodopada, pravi se veća akumulacija vode i nastaju vrhunski prirodni bazeni i greota je ne iskoristiti ih. Na ovim mestima se uglavnom prave pauze za kupanje, odmor i okrepljenje.

Ako neko iz priloženog teksta još nije shvatio, evo, da nacrtam: sve što planirate da konzumirate, morate da ponesete!

 

 

 

 

Super je stvar kod ovakvih tura što ne morate pratiti (čitaj – čekati) ostale, već u svom ritmu nastavljate avanturu. Ne plašite se, ne postoji mogućnost da se izgubite, jer postoji samo jedan put, i to onaj koji je reka vekovima probijala.

 

 

Nakon višesatnog skakanja, kad već dođe do zamora materijala i sumnje da li ste na dobrom putu, ugledaćete kravlje balege sa desne strane i oduševiti im se kao nikad do sada, jer je to siguran znak da su kuće blizu. I, zaista, vrlo brzo se izlazi na plato i mostić koji vodi pravo do etno domaćinstva Mila Obradovića.

 

Etno domaćinstvo Mila Obradovića

 

Skoro da je neopisiv osećaj kada umorni, gladni i žedni uletite u pravo domaćistvo i „udarite“ po đakonijama: pivo, rakija od maline, šljive, sok od kupine, domaća supa, paradajz, sir, sač… Ma, sad mi ide voda na usta. Za ovu gozbu potrebno je da se ranije prijavite kod vodiča i cena je 400 dinara. Takođe, ovde možete kupiti štošta od tradicionalnih srpskih proizvoda, ali možete biti i počašćeni deklamovanjem autorskih pesama gazde Mila. I dok, u smiraj dana, namireni, pijuckate piće u veselom društvu kroz glavu lete misli šta ste sve prošli danas i koliko ste srećni što niste to vreme izgubili u Ušću, iako su bili silni popusti.

 

Kanjon Crne reke je, zaista, pravi dragulj Srbije i nadam se da će još dugo to ostati. U tome možete i vi da pomognete, tako što ćete ga posetiti, čuvati prilikom obilaska, uživati u njemu i prenositi dalje svoje utiske.

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

5 Responses

  1. Rayl

    Već duže vreme razmišljam da odem korak dalje, od kako ste se slikovito izrazili “livadarenja”. Ovo mi se čini kao idealna destinacija za tu priliku.
    Molim vas za vašu procenu donje granice deteta naviknutog na boravak i aktivnosti u prirodi, za koje bi bilo bezbedno u pratnji odrasle osobe da krene na opisanu turu?
    Tekst je fantastičan, slikovito i živopisno. Samo napred!
    Hvala za odgovor unapred. Hvala za tekst.

    • Nenad Nesic

      Rayl,
      mislim zbog zahtevnosti avanture bi bilo poželjno da dete bude bar 10 godina staro, ali to ipak zavisi od zrelosti i sposobnosti svakog pojedinačnog deteta. Hvala za komplimente i komentare. Pozdrav

  2. Program manifestacije Dani gljiva - Divčibare INFO - Divcibare smestaj, apartmani, hoteli

    […] -10:00h Vozićem po Divčibarama uz šumarsku priču (polazak restoran “Zmaj”) (Dodatne informacije šumar Kojić 064-856-38-13) https://www.youtube.com/watch?v=ip6fFBFAh2Y -Ili, provedite jedan dan u etno-domaćinstvu, Podbukovi, podno Divčibara (domaćinstvo Mila Obradović 014-3-555-114) https://www.youtube.com/watch?v=Oz65xkiyvsw&feature=share -Za odvažnije, niz Crnu reku do Podbukova https://zapaliizgrada.rs/kanjon_crne_reke/ […]

    • Nenad Nesic

      Zavisi od doba godine, kao i količine padavina. Sva tri puta sam bio leti, baš sa namerom da se opkupam i rashladim. 🙂 Ali ako vam je ideja da ostanete suvi mislim da bi moglo da se to izvede.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.