Kanjon Dubrašnice – Gvozdačke stene

objavljen u: Prirodopisi | 4

 

Za nas koji smo iz Beograda nema bližeg susreta sa tim čudesnim spojem divlje prirode i pitomih ljudi nego što je valjevski (k)raj. Tu, na malom, prostoru, kao da su nedokučive sile prirode doživele pravi umetnički zanos i darovale nam priliku za spontani uzdah i duboki naklon. Bobija, Medvednik, Jablanik, Povlen, Maljen, klisure i kanjoni Dubrašnice, Trešnjice, Tribuće, Povlenske, Cetine…

Spisak podugačak, a nisam ni pola naveo. Svaki delić ima svoju unikatnu lepotu i svojevrstan način kako se uvlači pod kožu. Baš to je i razlog zašto mu se stalno vraćam i prilazim iz novih, različitih uglova.

 

Koordinate: 44.0969, 19.6484
Rastojanje od BG: 150km
Težina: 3 – TAMAN MERKA
Način realizacije: SOLO
Oprema: PATIKE, RANAC

 

 

Iako sam javno najavio da ću prvi vikend posle karantina provesti u tržnom centru, sticajem nedokučivih kosmičkih sila sam se našao u pravom trenutku na pravom mestu. Priključio sam se fantastičnoj ekipi iz Valjeva – Skitanje. Ovo udruženje ljubitelja prirode koje voli da se izgubi u pravom smeru, redovno se samostalno organizuje kako bi u veseloj, spontanoj atmosferi bili fizički aktivni i družeći se upoznali Srbiju. Raširenih ruku su me primili u društvo, i to bukvalno. Naime, na startu svake akcije se radi razgibavanje i zagrevanje, pa smo i mi „gušteri“, ali i „džombe“ širili ruke po taktu vojničkog ritma.

 

Foto: Jovica Kostić

 

Ovoga puta plan je bio da se napravi krug po Gvozdačkim stenama. One moćno i gordo drže položaj najjužnije valjevske planine dok svima nadaleko pokazuju oštre bele stene i svoj dinaridski mentalitet. Ali, uopšte nisu nepristupačne i negostoljubive kao što na prvu loptu izgledaju. Naprotiv, na njihovim leđima leškare zeleni pašnjaci i stoletne šume koje pružaju dom brojnim biljnim i životinjskim vrstama.

 

 

Posmatrajući Gvozdačke stene sa čuvenog turističkog stajališta Kapije Podrinja, prvo što upada u oči su nazubljene stene i skoro svaka od njih predstavlja spektakularan vidikovac. Naš plan je bio da se šunjajući po leđima ovog kraškog gorostasa domognemo svake stene i bar na trenutak odapnemo pogled koji se odbija o moćne planine čak i u drugim državama. Svakako je najdominantnija Tara, ali u slučaju povoljne vidljivosti daleko na horizontu se ukazuju i planine istočne Bosne, pa i Durmitor.

 

 

Nakon razgibavanja, krenuli smo redom. Ređali su se: Crvena stena, Svilena stena, Velika stena, Pogled, Sokolina i svaka od njih predstavljala je svojevrsni mini cilj. Svaka od njih je i tražila malo našeg vremena za uživanje u predivnim vidikovcima koji ma koliko slično izgledali, ipak je svaki od njih davao nešto drugačiju perspektivu od prethodnog. Podrinje, Tara, Romanija, ne zna čovek gde pre da pogleda.

 

 

Ali, u ovom predivnom svetu život nije lak. Zato posebno imponuju tradicionalni zvuci klepetuša, meketanje ovaca i dečija graja koji nedvosmisleno ukazuju da se priličan broj ljudi uklopio u surove uslove i u saradnji sa prirodom gradi zajednički život.

 

 

Na obroncima planine i u selu Gvozdac, po kome je planina i dobila ime, postoji preko 100 aktivnih domaćinstava, što je za svaku pohvalu.

 

 

Baš jedno od njih nam je i poslužilo za predah, slasan domaćinski ručak i prenoćište. Ukoliko i vi planirate posetu ovom kraju, samo se najavite malo ranije ovim divnim domaćinima. Evo i kontakta – Milojka 065/4739220.

Njihova kuća se nalazi na stotinak metara od Gvozdačkih vrela. Usled konfiguracije terena ovo inače najsnažnije vrelo u Zapadnoj Srbiji, prilično je dobro sakriveno. Jedino što ga odaje je gromoglasan huk, posebno u rano proleće. Voda iz utrobe Zemlje se pojavljuje na više različitih mesta na visini od 800 mnv.

 

 

Ona razigrano poskakuje po kamenju, pada sa visine, miluje drveće, svojom snagom nosi i gura sve dok se se svi slivovi ne prigrle i osokoljeni zajedničkom snagom formiraju Gvozdačku reku. Usled bujne vegetacije nemoguće ga je u potpunosti slikati.

 

 

Drugi dan smo se uputili u kraj koji ja nazivam valjevski amfiteatar. To je pomalo skriveni prirodni raj opkoljen planinskim vencima Bobije, Medvednika, Jablanika, Gvozdačkih planina…, a sa zapadne strane dodatno lepoti doprinosi smaragdna Drina. U centru se nalazi prelepo selo Gornje Košlje.

 

Foto: Jovica Kostić

Posebno upečatljivu notu daju četiri žile kucavice, četiri nestvarno lepe reke koje su se vekovima borile i izborile za svoja korita i svoje fascinantne kanjone. Tribuća, Sušica, Dubrašnica i Trešnjica, svaka je divlja, hirovita, misteriozna, ali pre svega nadprosečno zanosna i sposobna da se uvuče pod kožu i duboko ureže u pamćenje. Ako možda i ne shvatite u potpunosti gde se nalazite, graciozan let beloglavih supova iznad vaših glava će sigurno ukazati da se nalazite na mestu gde vladaju prirodni zakoni. Na takvim mestima se lako prihvata činjenica da je potrebno da ih razumete i poštujete. U kanjonu Trešnjice se nalazi treća po veličini kolonija beloglavih supova.

 

 

Sutradan smo, na koordinati 44.1507, 19.5887, parkirali kola pored mosta i nastavili kroz prelepu šumu uz reku. Vrlo brzo se ulazi u kanjon Sušice koja je najmanje predvidiva reka u kraju. Nikad se ne zna kada će da tajnovito nestane, ali ni kada će da podivlja i u bujičnom hiru ponese sve pred sobom. Mi smo imali sreće, pa smo zatekli miran kanjon sa dosta vode što je prava retkost i to se naslućuje iz njenog naziva. Krenuli smo da otkrivamo taj skriveni mikrosvet i svaki korak je vodio do nekih novih vrata koja su otkrivala nove bajkovite scene.

 

 

 

Kako smo bili bez adekvatne opreme, vertikala od dvadesetak metara za nas je bila nepromostiva prepreka, pa smo se kroz šumu i livade prebacili do kanjona Trešnjice. Za ovaj doživljaj bogovi kanjona su tražili svoju žrtvu. Prvo su nam poslali poskoke koji su razdvojili grupu – neki su odustali, neki smo nastavili.

 

 

Zatim su mi uzeli poklopac od fotoaparata, da bi krešendo predstavljao upadanje drugara u vir, sve sa telefonom. Vrlo brzo smo došli na ideju da tu treba da se postavi tabla „Huawei vir“ – ubacite telofon i zamislite želju. 😊 Svesno smo prihvatili žrtvu, posebno što nas niko nije ni pitao da li pristajemo. 😊

 

 

Ali, ništa nas nije moglo zaustaviti. Prelazimo sa jedne obale na drugu, skakućemo preko kamenja, provlačimo se ispod granja i preko debala. Kao omamljeni idemo ka ušću dveju reka i kanjonu Dubrašnice, ali pre svega neverovatno moćnom vodopadu koji je i bio naš primarni cilj tog dana.

 

 

Na ušću Trešnjice i Dubrašnice nalaze se ostaci vodenice kojih ima poprilično puno u valjevskom kraju. Uvek me obuzmu pomešana osećanja kada dođem do njih. Sa jedne strane, privilegija je za sve koji tragaju za ostacima davnih vremena i jednog sporijeg, tradicionalnijeg ritma života biti na ovakvom mestu. Tu se oseća energija drevnih zanata koji su nekada bili bitni ljudima, ali vrlo brzom shvatim da danas samo neki zaluđenici, među koje se rado ubrajam, ih posećuju.

Kanjon Dubrašnice ili Dabrov kanjon, kako ga još zovu, je zaista nešto posebno.

 

 

Imao je sreće, pa je dovoljno zabačen da ga ljudska ruka nije mnogo ugrozila. Povoljna konfiguracija terena i plahovita Dubrašnica prave serije kaskada i mini vodopada i svaki je priča za sebe. Kao da svaku od tih priča posesivno čuvaju okomite kamene litice i drveni džinovi koji su ih sakrili od očiju šire javnosti.

 

 

Nismo se dali obeshrabriti. Nošeni velikom željom tražili smo najbolji put kroz kanjon, osvajali korak po korak sve dok se nije ukazao veličanstveni vodopad. Zagrljen klizavim i oštrim stenama, vodopad od 17 metara se odbija od njih i dodatno razliva preko kaskade.

 

 

Prizor je teško opisati rečima. Zatekli smo ga u najboljem izdanju. Sve je vrilo, kuljalo, prštalo na sve strane, bio je moćan i gizdav. Valjda je to ta kosmička ravnoteža, pa su se na taj način bogovi kanjona odužili za žrtve koje smo podneli. 😊

 

 

Prepuni utisaka vraćamo se nazad i iznova u glavi vraćamo slike burnog dana kao da se pitamo da li će sve opet biti isto tako kada se budemo vratili. A hoćemo, sigurno!

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

4 Responses

  1. Snežana

    Dragi Nenade, impresionirana sam na koji način opisujete predele koje ste obišli. Pročitala sam sve Vaše reportaže i odmah poželela da ih sa mojim planinarima što pre obidjem. Hvala još jednom i samo tako nastavite.
    Pozdrav Snežana

    • Nenad Nesic

      Draga Snežana, vaši komplimenti prijaju, ali svakako mi se više sviđa što ste dobili želju da ih što pre obiđete.
      Koji su to vaši planinari, možda sam ih i sretao negde?
      Svako dobro i veliki planinarski pozdrav!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.