Kanjon Velikog Peka

objavljen u: Prirodopisi | 0

Od Sahare do Amazonije

 

Bez obzira što sam i ja imao priliku da uživam u ovoj, zaista neverovatno zanimljivoj avanturi, predstavljanje sam prepustio njenim ambasadorima. Tu laskavu titulu su itekako zaslužili enormnom ljubavlju koju imaju za ovom pustolovinom, ali i višegodišnjim uzastopnim odlascima.

Za scenario se pobrinuo Novak Ristanović, dok je direktor fotografije Dejan Ristov.

Uživajte i što pre posetite ovo divno mesto.

 

Koordinate: 44.364591, 21.910664
Rastojanje od BG: 175km
Težina: 2 – OPUŠTENCIJA
Način realizacije: SOLO
Oprema: PATIKE, NEPROPUSNA VREĆA

 

Istočna Srbija je poznata kao biser netaknute prirode, prelepih pećina, jama, prerasti, vodopada, planina, mesta na kojima kada se zateknete pitate se da li je moguće da ovo kod nas postoji, a da mi za to ne znamo. Da, moguće je. Iako ovo izgleda kao neka reklama za proizvode sa Top šop-a uveravam vas da nije, ali vas svejedno pozivam da ostanete sa nama i do kraja pročitate ovaj tekst.

 

 

Pored svih ovih lokaliteta prirode koje sam naveo istočna Srbija u sebi sadrži i veliki procenat rude bakra, zlata, molibdena, selena i drugih plemenitih metala, pa je samim tim i priroda u tom pojasu narušena sečom šume i formiranjem rudničkih pogona na teritoriji Bora i Majdanpeka. U procesu rudne eksploatacije potrebno je izdvojiti jalovinu, odnosno materijal iz koga se zbog nedovoljnog koncentrata rude ne može iscrpeti ista. Mesto na kojim se to vrši u majdanpečkom rudniku zove se Valja Fundata, a zbog vizuelnog efekta pustinje u očima posmatrača dobio je naziv i Pustinjac.

 

 

Ako je oaza komadić šume, rečica ili izvor u pustinji, onda bi Pustinjac bio svojevrsna kontra oaza i stvarno, ako bi smo okolinu Majdanpeka, čija opština ima najveći procenat šuma u Srbiji (72 procenta), posmatrali iz satelita videli bi smo samo šumu, rudničke pogone, površinske kopove i mali gradić sazdan od solitera koji se oslanja na snažnijeg i većeg sustanara, a koji ga uslovno rečeno izdržava, jer da nije rudnika ne bi bilo ni grada kao takvog.

Simbolično, mesto odakle se kreće na ovu adrenalinsku avanturu zove se Debeli Lug (šuma) i nalazi se na sedam klilometara od Majdanpeka prema Beogradu. Staza je obeležena, a početni uspon je dobrodošlica u ove pitome krajeve koji traje oko četrdeset minuta. Kako je šuma svuda okolo i pogled se, osim u par momenata, samim tim zadržava na bukovoj šumi koja okružuje stazu, topla je preporuka da se gleda ispred sebe jer postoji mogućnost susreta sa hladnim zmijama. Ali, to ne znači da nema i drugih životinja.

 

 

Važno je napomenuti da je Pustinjac pogon „Zijin Cooper DOO Bor“, pa je samim tim potrebna specijalna dozvola za ulazak i boravak, a u svrhe planinarskih akcija ovu dozvolu poseduje Planinarski klub Starica iz Majdanpeka koji ovu akciju organizuje jula meseca nekoliko godina unazad.

Kako se kroči na peščano tlo Valja Fundate prvi utisak je „SAHARA“ i ta atmosfera ne napušta niti jednog planinara, niti jednog trenutka, dok sa istog ne iskorači.

 

 

 

U međuvremenu će svaki korak načinjen u pesku biti praćen fotografijama sa osećajem lažne potrage za antilopama, lavovima, tigrovima, zebrama… Umesto toga pred objektivom će pozirati samo nasmejana i srećna lica planinara, svesnih da je ovo samo početak avanture.

 

 

Pustinjac se nalazi na koti 541 metar nmv, a kota dna je oko 340, pa možete sami izračunati koliko je debeo sloj peska po kome se gazi. Sa vrha se pruža pogled na Šoš, Brezu i deo Velikog Krša.

 

 

Nastavak staze vodi nizbrdo starim asfaltnim putem do pumpne stanice „Pustinjac“, odakle se Debeli Lug i jedan deo Majdanpeka snabdevaju vodom i tu počinje kanjon Velikog Peka. Već prvim susretom sa vodom ove zlatonosne reke doživljava se totalna nadražajna transformacija. Ako smo pre svega sat vremena očekivali afričke slonove, sada su to krokodili.

 

 

Za manje od sat vremena smo ambijent prebacili iz pustinje u džunglu, iz Sahare u nepregledne prašume Amazonije. Iz pustinjskih letnjih 30+ stepeni došli smo do prijatnog rashlađenja gazivši vodu najpre do gležnjeva, pa do kolena, pa onda prvi žmarci hladnoće gde nam voda pomiluje šorc, a potom potop bedara i slabina gde je čovečije telo najosetljivije na hladnoću.

 

 

U tim situacijama najbolje je prelomiti i prepustiti se, zaploviti u vode Velikog Peka celim telom dok vas ne obuzme hormon dopamina u meri da ne možete skinuti osmeh sa lica sve do osmica. Plivate, prskate se, osećate se kao dete na trambolini.

 

 

Ima i onih manje hrabrih i više zimogrožnjivih, koji biraju putanje tako da se što manje ukvase. E tu dolazi do najvećeg razočaranja u životu, kada nekoliko metara ispred sebe u koloni drugara vidite kako je ušao u vodu do tačke gde bi ste se radije vratili nazad nego došli na njegovu poziciju, ali sad nema nazad. Moraju se stegnuti zubi, pomalo drhtući, ali osmeh ni u ovom slučaju ne izostaje, mada samo do šestice.

 

 

I jedni i drugi se na kraju osećaju kao da su 30 procenata mlađi, lepši, lakši i rasterećeniji svih briga. Na izlasku iz kanjona dolazi se do pećinskog svoda kroz koji se ne može proći, ali je lepo upotpuniti maršutu sa još jednom prirodnom pojavom. Stari debelolužani pamte da je kroz tu pećinu nekada izbila jalovina i bilo potopljeno čitavo naselje, a problem sa tim nemilim događajem osetili su čak i meštani Kučeva na svojoj zemlji, oko 40 kilometara udaljeno.

 

 

Na kraju, posle staza i bogaza, peska i vode izlazi se na asfalt sela Debeli Lug i pivo ispred prodavnice.

 

Tekst: Novak Ristanović
Slike: Dejan Ristov

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.