Kroz Vurnju do Zuberske suze

objavljen u: Prirodopisi | 2

 

Postoji toliko lepih mesta u Srbiji, da ih je teško sve pobrojati. Svako prema svojim merilima ih rangira u srcu, pa je svaka rasprava koje je lepše potpuno beskorisna. Ipak postoji jedno sasvim posebno mesto, drugačije od svih. Kada se nađete u Temskoj i prođete uskim i prilično lošim putem uz Temsku i Toplodolsku reku, posle 18 kilometara stići ćete do kraja puta. E, tu se nalazi Topli do. Još jednom se pokazuje da tamo gde prestaje asfalt počinje magija prirode koja pleni i očarava. Kako sam dugo čekao da se poklope kockice i da najzad odem u taj spektakularni predeo koji se zove Vurnja, cela akcija subjektivno dodatno dobija na značaju. Kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, već se dogodio i jedan epohalni momenat tog vikenda – otkriće novog vodopada!

Koordinate: 43.3395, 22.6797
Rastojanje od BG: 340km
Težina: 4 – GARANTOVANA UPALA
Način realizacije: VODIČ
Oprema: CIPELE, RANAC, JAKNA

 

 

Moja fascinacija Starom planinom ne jenjava godinama. Siguran sam da me razume svako ko je bio privilegovan da mu se pogled gubi u beskrajnom zelenilu okolnih dolova, da utiskuje svoje tragove u najfiniju crvenu prašinu ili da okrepi dušu besprekorno bistrom i ledenom vodom staroplaninskih potoka. Samo pazite, taj jedinstveni skup prirodnih lepota zna da se uvuče pod kožu i da neprestano doziva.

 

 

Privučeni tim neizdrživim zovom, poranili smo kako bi se našli rano ujutru sa našim vodičem, Ivanom Mladenovićem, predsednikom planinarskog kluba Vidlič iz Pirota. Sa njim, našoj maloj družini priključio se i Saša Aranđelović, planinar iz Babušnice i taj trenutak će se kasnije ispostaviti kao jako bitan za događaj koji je usledio.

Kako se naša desetočlana ekipa približavala Vurnji, uzbuđenje među nama je raslo. Šta je to što čini Vurnju toliko posebnom? Pre svega, skrajnutost. Da bi dosegli do jednog od najnepristupačnijih delova toplodolskog atara, prvo smo se vozili kolima 45 minuta, pa džipom oko 40 minuta, pa peške nekoliko sati kroz kanjon. Baš zbog toga, prilično mali broj ljudi je imao privilegiju da uživa njenim čarima. Vurnja je divlja i mistična, neosvojena i neukaljana.

 

 

Ona je jedan od retkih preostalih prirodnih bastiona, dostupan samo upornim entuzijastima spremnim na svakakve izazove. Mnogi su nam skretali pažnju kako je strmo i klizavo, da retko ko izađe suv, kako je zahtevno, pa čak i opasno. Ruku na srce, ima dosta stvari na koje treba obratiti pažnju. Markacija nema i potreban je konstantan fokus na prepreke i klizavo kamenje.

 

 

Odlučni u svojoj nameri prolazimo kroz „vrata“ Vurnje i uranjamo u kanjon koji nas je oberučke prigrlio. A tamo nas je dočekala spektakularna filigrantska sonata dirigovana veštom rukom Majke prirode. Sve je na svom mestu, savršenstvo prizora. Ledena i kristalno čista voda brusi kanjon vekovima i omogućava bujan život njenim obalama. Ma, prava riznica mirisa svakojakih, teatar glasne pesme i igre, iskonska sinergija flore i faune.

 

 

 

Krećemo se uz Studeničku reku i pratimo svaki njen hir. Skreće, zavija, obrušava se, peni i pleni, svaki korak je u isto vreme izazov i uživanje. U više navrata prelazimo reku tražeći najpogodnije mesto kako bi što duže ostali suvi. Upozoravali su nas na zahtevnost staze, ali nisu nam pričali koliko je Vurnja bajkovito lepa i da omamljeni njenom magijom sve se prepreke lakše savladavaju.

 

 

Slapovi i vodopadi se samo ređaju. Bezimeni i neizmereni. Da su na nekom drugom mestu bili bi prava atrakcija, a ovako samo jedan detalj na nestvarno lepoj reci. To ne umanjuje njihovu lepotu i ne propuštamo da ih slikamo i uživamo u ambijentu koji tvore.

 

 

Ubrzo stižemo do vodopada koji nosi naziv kao i ceo dol. Vurnja je lokalni naziv za furunu, pa je odmah jasno da tamo vri. Kako je prilično uzan kameni prolaz kroz koji treba da se provuče, reka kao da se buni i njena snaga odzvanja kanjonom. Ovde sve ključa od nezadržive prirodne sile, pa se vodopad Vurnja nadovezuje u nekoliko krakova.

 

 

⇑Foto: Boban Ilić

 

Za nastavak akcije neophodno je bilo da se popnemo na stenu iznad vodopada. Postavljeno je i uže, koje svakako olakšava, ali sitni sipar i veliki nagib dodaju tom poduhvatu dodatnu težinu. Vrlo brzo stižemo do jednog od najlepših lokaliteta na Staroj planini. Sigurno ih ima na pretek koji ulaze u najuži izbor, ali ovaj čini da se zanemi pred njim. To je vodopad Zuberski ili Koritski skok, a od prošle godine je počeo da se provlači i naziv Ivičin skok.

 

 

Kako god da ga zovete, u pitanju je spektakularno delo prirode. Nalazi se na sastavku dve reke i obe svojom voljom traže i buše puteve između stena, prelivaju ih, klešu, kao da ih ništa ne može zaustaviti u donošenju hladne pitke vode. Imali smo sreće, jer smo bili u periodu visoke vode i tada dolazi do prave vodene eksplozije gde reke prave na stotine manjih ili većih slapova. Prosto se ne zna odakle mu prići i sa koje strane je više fotogeničan. Kada je nešto toliko lepo svako može da bude vrhunski fotograf. 😊

 

 

Kada se jaka želja ostvari, celo telo doživljava svojevrsnu katarzu. Imao sam utisak da su boje intenzivnije nego što inače jesu, da su mirisi jači, da mi žubor vode tačno gađa onu žicu u glavi koju samo mi malo iščašeni imamo.

 

 

Dok smo svi bili u ekstazi opijeni najlepšom staroplaninskom magijom, Saša je predložio da krenemo dalje. Desestak dana pre toga on i njegov drugar su istraživali okolinu, ali nisu uspeli da pronađu skriveni vodopad, pa je ideja bila da probamo sad da ga pronađemo. Krenuli smo bez ustezanja u nepoznato, u divlje i neistraženo po izuzetno teškom terenu. Prelazimo preko reke i kamenja klizavog kao led, preskačimo preko stena, provlačimo se iznad i preko oborenih stoletnih stabala.

 

 

Najbitnije u takvim trenucima je da cela ekipa deluje kompaktno, da nema slabe karike i na taj način osvajamo metar po metar. Sve se pretvorilo u pravu filmsku avanturu koju smo sami režirali, pa nije ni čudo da su mi žmarci prolazili niz kičmu.

Bitka sa nezgodnim terenom nije trajala predugo kada smo kroz krošnje ugledali fragment vode kako se sliva daleko i visoko iznad nas. Svima nam se lice ozarilo i znali smo da smo na pravom putu i da je samo pitanje kada i kako ćemo stići do njega. Vrlo brzo stižemo do vodopada kada se zaorilo gromoglasno: „Vau“!

 

 

Neko zbog otkrića, neko zbog postizanja cilja, neko zbog lepote. Bez obzira na poriv, svi ćemo pamtiti taj istorijski momenat u kome se pomešala sreća, oduševljenje i ponos. Ipak, ne pronalazi se novi vodopad svaki dan i hvala Saši što je celoj ekipi omogućio da budu pronalazači i da naša mala ekspedicija doživi istorijski momenat otkrivanja novog vodopada. A vodopad je nestvarno lep. Najviši skok u slivu Studeničke reke se, kao u nekom južnoameričkom ambijentu, preliva preko ogromne litice. Slobodnom procenom smo zaključili da je visok tridesetak metara, a pritom se vidi i gornja kaskada za koju je posebno teško dati pretpostavku, ali smo čuvenom šac metodom došli do dodatnih 15 metara. 🙂

 

 

Inspirisani lepotom i nadahnuti trenutkom kumovali smo mu i nazvali ga Zuberska suza. U blizini se nalazi Zuberski rt, a njegova čistota i nežnost su nas asocirali na najsnažnije i najdublje emocije koje, po pravilu, uvek suza prati. I mi smo imali neobične emocije koje ne iznenađuju kada se nađete ispred vodopada koji su do tada samo ptice i divlje zveri imale priliku da posete i koji do tada niko nije fotografisao.

 

 

Samo par dana nakon ovog događaja, koji je uskomešao planinarski svet Srbije, počelo je da se dešava nešto što nas ne reprezentuje u najboljem svetlu. Još jednom se pokazalo da sujeta zna biti veća i od Midžora. Usledili su ogromni pritisci pojedinaca bliskih zvaničnim organizacijama i udruženjima kako bi se negirao događaj i retroaktivno krojila istorija prema subjektivnim nahođenjima. Nisam podlegao pritiscima, ali ne bih ulazio u detalje. Siguran sam da ćete pronaći oprečne informacije u vezi nečega što bi svima nama koji smo ljubitelji i promoteri Srbije trebalo da bude, ništa do, pozitivan događaj.

Ne znajući gore pomenuta dešavanja, sutradan idemo dalje po planu i nastavljamo avanturu po Staroj planini.

Nastaviće se…

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

2 Responses

  1. Ivan Vasev

    Otac, deda, pradeda i td. su rodjeni na Staroj Planini(s. Slavinje). Zivim u Pertu i svaki godine obavezno dolazim na St. Pl. ( 2020ti i 2021vu nevoljno propustam zbog zabrane i nesposobnosti vlade da organizuje vakcine I td).

    Vama hvala i svaka cast sto nas nesebicno castite fotigrafijama I tekstom koji nam razigra srce zaljubljeno u Stanu Planinu.

    Ivan Vasev,
    Pert, z. Australija

    • Nenad Nesic

      Dragi Ivane, hvala puno na lepim rečima i što pratite blog. Svakako se trudim da prenesem, ali slike i tekstovi ne mogu ni približno da dočaraju stvarnu lepotu Stare planine. Nadam se da ćete uskoro ponovo moći da uživate u njoj. Veliki pozdrav!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.