Moračke planine

objavljen u: Prirodopisi | 9

Žižinim stopama…

 

Nakon godina uklapanja kockica slobodnog vremena i obaveza, životna reka me je konačno navela na put ka centralnoj Crnoj Gori, ka Moračkim planinama, skrajnutim, a nezaobilaznim. Siguran sam da me niko neće demantovati ako napišem da je ova akcija svojevrsno planinarsko hodočašće Balkana, na čiju pomen zaigra srce svih nas koji volimo da zapalimo iz grada.

Inače, ovo je jedna od antologijskih akcija koju nam je u amanet ostavio legendarni Krsto Žižić, nekadašnji predsednik PSD „Železničar“.

Koordinate: 42.864308, 19.085721
Rastojanje od BG: 420km
Težina: 4 – GARANTOVANA UPALA
Način realizacije: PLANINARSKI KLUB
Oprema: RANAC, PATIKE, TRENERKA

 

 

Posle celonoćne vožnje, stižemo do sela Gvozd, odakle i počinje naša akcija vođena Zoranom Vujoševićem Bucom i Aleksandrom Radovanovićem iz KAUP-a(Klub Aktivnih Uživaoca prirode). Plan je da se u trodnevnom planinarskom maratonu potpuno prepustimo mirisnim pašnjacima, dosegnemo 2000 metarske vrhove, da uživamo u katunima i ledničkim jezerima i na kraju, kao što se poslastica i servira, prođemo kroz jedan od najlepših kanjona na Balkanu.

 

Foto: Nenad Medić

Kako smo izašli iz kombija, Moračke planine su priredile dobrodošlicu. Opkolio nas je oštri planinski vazduh i nezadrživo jurnuo u pluća. Taj prvi udah kao da je vreme zamrznuo; kao rosa čist buke od cveća i snegova sa oblacima umaglenjih vrhova nagoveštavao je da se tamo negde krije jedan drevni svet čiji ćemo deo i mi da postanemo na kratko.

Preko pašnjaka i kolskog puta kretali smo se u pravcu vrhova koji su gvirili na horizontu. Tek kasnije sam shvatio da je tura vrhunski režirana i da se svakim korakom intenzitet pojačavao.

 

 

Kako smo putovali u idealnom periodu, početkom juna, imali smo privilegiju da uživamo u najširoj mogućoj lepezi planinskog cveća. Kao da bojama i neobičnim oblicima prkosi nemilosrdnom okruženju. Svojom gracioznošću posebno se isticao zlatnožuti albanski ljiljan.

 

 

Ubrzo smo stigli u podnožje Velikog i Malog Žurima i kao da smo zakoračili u deo planete zaklonjenog od pogleda užurbane populacije. Savladavanje višeg, ali i manje strmog od dva Žurima je prosečno zahtevno, istina sa konstantnim usponom od 300 metara nadmorske visine. Ipak, visina i jako sunce uzimali su svoj danak. Dok sam u hladu, tišini i spokoju jedne stene pravio pauzu i uživao u snežnim vrhovima ispred mene, pogled mi je ukralo krdo divljih konja.

 

 

 

Prateći ih pogledom kako su u kasu nestajali u daljini, izašao sam na 2035 metara. Dok se na vrhu odvijala prava mala planinarska inauguracija ljudi koji su prvi put prešli 2000 metara, opčinjeno sam posmatrao Durmitor i Prokletije na horizontu i okolne moračke vrhove koji su zagrlili dolinu sa maketama umesto katuna.

 

 

Foto: Nenad Medić

Moćne crnogorske planine predstavljaju šok za sva čula. Iznad ogromnih zelenih prostranstava uzdižu se, kao sečivo oštri i goli vrhovi. Surove, divlje i nepristupačne, a opet tako lepe i poželjne, prosto se uvlače pod kožu i ubrizgavaju snagu za dalje.

 

 

Spust do Bojovića Bara i našeg prevoza prolazi u predivnim predelima i razbacanim katunima po bujnim livadama prekrivenim belim mrežama narcisa. Potoci i vodopadi na koje nailazimo samo upotpunjuju već upečatljive pejzaže.

 

 

Foto: Nenad Medić

Zaokružujemo 17 kilometara i 700 metara visinske razlike do kombija. Posle osveženja studenom planinskom vodom, ali i kafom i rakijom koji su stigli kao dar gostoprimljive domaćice u katunu, krećemo dalje. Nakon 20-tak minuta stižemo do Kapetanovog jezera, svojevrsnog centra okupljanja svih avanturista.

 

 

Ovo predivno jezero je polazna tačka za mnoge okolne vrhove i kao nekim nevidljivim lastišem kako isprati planinare tako ih doziva i vuče nazad k sebi. Svima mami uzdahe kao da ga prvi put vide i bezpogovorno se prepuštaju nadrealno lepom ogledanju vrhova i neba po njegovoj glatkoj površini. Ledničkog je porekla, široko 200, dugačko 480 i duboko 37 metara, a u njegovom hladnom prostranstvu uživaju pastrmke.

 

Foto: Dejan Ristov

Izgleda da u Crnoj Gori nema jezera bez legende, pa je tako ovo dobilo ime po čuvenom Mušovića kapetanu. Pored toga što je opevan u pesmi Ramba Amadeusa, kapetan je i istorijska ličnost i samo mali deo burne istorije koje čuvaju ovi predeli i podsećaju na brojne bitke Osmanlija i Srba.

 

„Na području današnjeg jezera se nalazio katun kapetana Mušovića. Iznad njega, u stenama, postojao je tajni izvor koje su koristile samo vile. One bi noću puštale izvor i posle kupanja ga zatvarale. Jednom je jedna vila bila zaboravna, nije zatvorila izvor i on je poplavio njegov katun. Onda su vile pomerile izvor i njegove vode su nastavile da napajaju jezero i po tome jezero dobi ime.“

Na 1678mnv, na obali bistrog zelenog jezera smestila se porodica Minić koja nudi okrepljenje i smeštaj u katunu. Limitiranu infrastrukturu, bez struje i vode, nadoknađuju uz pomoć srdačnosti, fleksibilnosti i predivne prirode koja ih okružuje. Na meniju su kafa, pivo, rakija, jaja, prženice, kačamak, cicvara. Uz prvoklasni lisnati sir, sasvim dovoljno!

 


Inače, među ljudima iz naše grupe sam primetio da nema početnika, već su to isključivo posvećenici koji će koristeći planinarsko iskustvo i kodekse ponašanja preći pola Crne Gore u potrazi za prizorima koji napajaju dušu. Vrlo brzo smo se „ukačili“ i delovalo je kao da se poznajemo odavno, tako da sam se osećao privilegovano što sam bio deo ekspedicije od koje se moglo dosta toga zanimljivog čuti i naučiti.

 

Foto: Dejan Ristov

Treba primetiti da na planinama oko jezera nema obeleženih planinarskih staza. U stvari, u najvećem delu masiva ne postoje nikakve staze, ali je uglavnom prohodno i teren je dosta pregledan i lak za orijentaciju. Posle spavanja u katunu i šatorima, kafe i doručka, krenuli smo dalje. Put nas je vodio uzbrdo od katuna i kroz karakteristične predele brzo stižemo do još jednog skrivenog bisera, do Manitog ili Brnjičkog jezera. Zavučeno u kamenitom kršu, ovo modro jezero privlači svačiju pažnju i svi smo se trudili da ovekovečimo sliku ispred nas.

 

 

„Nekada davno, u tim predelima pasla je kobila, kada je iz jezera izašao pegaz i zaskoči kobilu. Ona donese na svet malog ždrepca, koji je od oca nasledio lepotu, ali ne i mogućnost da leti. Jednog dana, dok je bio na stenama iznad jezera, on je video krilatog oca kako leti i sam je pokušao isto. Na nesreću, pao je sa litice i udavio se, pa se od tada jezero zove Brnjičko.“

 

 

Oni kojima mašta ne luta slobodno kao krda divljih konja, tvrde da je ime nastalo po okolnom kraju koje se zove Brniku.
Nastavljamo prema vrhu Stožac i na tom putu nailazimo na veliki broj vidikovaca od kojih svaki traži svoje zrno pažnje. Naravno, da je najfotogeničniji onaj sa kojeg se vide oba jezera, poznatija kao dva gorska oka.

 

Foto: Nenad Medić

 

Vrh Stožac sa svojih 2141mnv pruža spektakularan pogled na gotovo celu Crnu Goru. Kako me je fascinantni prizor potpuno zaokupio, pauza nije bila dovoljno duga. Ali, imali smo još dosta toga u planu i moralo se dalje.

 

 

 

 

Do Kapetanovog jezera smo se spuštali preko Radojevog proda i Suvog vrha prolazeći kroz rascvetale padine. Zaostali snežni nanosi budili su ono dečije u nama, pa je tako došlo i do grudvanja.

Od jezera usledio je, čini se, beskonačan spust. Kolski put vodio je kroz šumu i smenjivale su se krivina za krivinom.

 

 

Dok je osećaj tumaranja po bespućima Crne Gore strujao u meni i pružao neverovatnu mešavinu avanture, slobode i nesputanosti, obrisi Velja Dubokog su se ukazivali i cilj je bio na dohvat ruke. Nakon 18 kilometara i 1500 metara spusta ulazim u zabito i gostoprimljivo planinsko selo u kome je vreme odavno stalo i koje će nam pružiti utočište posle napornog dana.

 

Nastaviće se…

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

9 Responses

    • Nenad Nesic

      Draga Marina, hvala puno na komplimentima. Drago mi je da vam se dopada i da pratite. Veliki pozdrav!

  1. Mano Stavrevski

    Prelepa priroda, prelepe fotografije i prelep i poetichan opis ture. Chitajuchi sam maltene planinario sa grupom. Svaka chast za autore – planinske pejsazhe Crne Gore, fotografa i pisca predivno sastavljegog teksta.

    • Nenad Nesic

      Dragi Mano,
      Hvala na komplimentima. Još ako vas je tekst motivisao da doživite ove prelepe predele, uradili smo pravu stvar. Veliki pozdrav!

  2. Nikola

    Da li su fotografije obradjene na neki nacin? Deluje mi kao da je pojacan kontrast. Svakako su prelepe.
    Pitam jer me zanima da li se prirodnim svetlom dobijaju ovakve fotke.

    • Nenad Nesic

      Dragi Nikola,
      Neke fotografije se minimalno dodatno obrađuju, jer nisu uvek prirodne okolnosti savršene. Ali, uz dobar aparat i veštinu mogu se napraviti vrhunski rezultati. Hvala što nas pratite. Pozdrav

  3. rajo

    Ovako nastaju legende kad se ne zna istina, a i prava legenda. Da je narod podanicki svjedoci i laz o nastanku jezera i o nazivu. Pravi naziv je Trebješko jezero, a ne Kapetanovo. Kapetan je dosadio dobio po repu. Brnjičko jezero je dobilo naziv po divojarcu kojeg su vile ukrasile zlatnom brnjicom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.