Veliki krš i Borski Stol

objavljen u: Prirodopisi | 3

 

Fasciniranost čarolijom Istočne Srbije ne bledi, štaviše samo se pojačava. Sive, betonske dane često prošaram raznolikim kolažem njenih slika od kojih mi zaigra srce i kao da svaka pruža svoje malo utočište.

Nezgodan je ona „igrač“. Uopšte ne haje za moje obaveze. Samo povuče neke nevidljive niti i za tili čas, potpuno iznenada, ranac je spakovan, a ja nestrpljivo cupkam pred novim doživljajima, slikama i emocijama. Ovoga puta niti su me odvele do jedne od najstarijih planina u Srbiji.

Koordinate: 44.172249, 22.106861
Rastojanje od BG: 260km
Težina: 3 – TAMAN MERKA
Način realizacije: SOLO
Oprema: RANAC, PATIKE, TRENERKA

 

 

Izuzetno slični po poreklu i pedigreu, a opet drastično različiti po izgledu, Veliki Krš i Borski Stol kao dve kule ponosno stoje i zaštitinički dominiraju okolinom Bora. Impozantni nazubljeni planinski bedem, kojem od milošte tepaju Alpi istočne Srbije i „pobratim“ prekoputa spadaju u najstarije planine Evrope. Njihove krečnjačke gromade, koje danas znamo kao Gornjanski kras, nekada su bile grebeni praistorijskog mora. Zapanjujući rezultati istraživanja ih procenjuju na starost od 277 miliona godina. Naježim se samo kad pomislim čemu su sve svedočili, od morskog ambijenta, preko seobe mamuta (možda i dinosaurusa), pa sve do karavana sa zlatom i pohodima planinarskih zaluđenika po njihovim leđima.

 

Foto: Dejan Ristov

Put me je vodio preko Paraćina i Bora. Usputno posmatranje Rtnja i nešto kasnije, borskih kopova, samo su učinili da se putovanje od 3h ne oseti. Krajnja destinacija je raskrsnica na prevoju Cepa, 15-tak km od Bora. To je mesto gde se ukrštaju pogledi njihove straže i odakle kreću usponi na oba vrha.

Parkirali smo auto i počeli da se spremamo za akciju. Dok smo se bavili finalnim pripremama, konstantno smo okretali glavu prema načičkanim nazubljenim vrhovima. Kao da nas je dozivao da uočimo njegovu grandioznost, da odamo počast njegovoj gizdavosti.

 

 

Od raskrsnice se vrlo lako nalazi sveže markirana staza i bez dangubljenja smo krenuli tuda. Na početku staza vodi kroz livade i pašnjake, a relativno brzo nastavlja da vijuga kroz šumu, sve do grebena. Prateći konstantan uspon, ujedno smo pratili i drastične promene na vrhu: u jednom trenutku su se blještavi planinski „očnjaci“ kupali u kasnom jesenjem suncu, a samo tren kasnije, potpuno bi se sakrili iza gustih oblaka.


Ubrzo smo ušli u šumu i nismo više mogli da posmatramo predstavu koja se odvijala na zupcima. Znali smo da je ovde vreme promenljivo i samo smo mogli da se nadamo da će biti sve OK kada kročimo na greben. Usled ruže vetrova koja ovde vitla vazduh, vremenske prilike su toliko nepredvidive i hirovite da čak i piloti izbegavaju da lete preko Velikog Krša. Posebno posle neobjašnjive avionske nesreće iz 1967. godine.

 

 

Posle sat i po laganog penjanja izlazimo na greben. Malo je reći da smo zaprepašćeni. Dok me energija ogromne stenovite kičme potpuno prožima, očima pokušavam da uhvatim veličanstvenu panoramu. Bor i Borsko jezero, Deli Jovan, Stol i još razni vrhovi i vode za koje i ne znam kako se zovu, deo su najlepše razglednice koju duša odavde može da ovekoveči. Iako ne preterano visok, 1.148 metara, Velik Krš je zaista jedinstvena planina na Balkanu koja svojim izgledom i naravi može da zadovolji sve zahteve planinara.

 

Foto: Dejan Ristov

Izuzetno deluje primamljivo ideja o prolasku preko celog grebena, ali moram reći da mi to uopšte ne izgleda kao lagana misija. Kasnije sam došao i do priča, koje su na nivou legendi, o zahtevnosti i izdržljivosti potrebnoj za taj poduhvat. Procena je da je desetak sati potrebno za savladavanje nebrojeno mnogo zbijenih krečnjačkih vrhova. Izgleda da se nije šaliti sa starim delijom. Povratak je istom stazom i pruža malo drugačiju perspektivu na predivne pejzaže.

 

 

Pohod na Stol kreće od iste raskrsnice, samo dijametralno suprotno. Lepa strana ove ture se ogleda u tome što se možete odlučiti za opuštenije planinarenje i izabrati jednu stranu. Može se upriličiti i nešto jača akcija sa oko 14 kilometara i 950 metara visinske razlike i popeti se na oba vrha. To daje šansu i rekreativcima i deci, ali i ozbiljnijim planinarima za ispunjen vikend. Takođe, ne zna se kada je lepše boraviti ovde: u proleće, kada se rascveta livada i šuma se kočoperi svežim pupoljcima ili u leto kada sve vrvi od života i vetar slatkim mirisima nektara zove rojeve pčela na gozbu, Ili, možda – jesen, kada se mnogobrojno drveće okiti zlatnim i jarkim bojama. Ovde nema pogrešnog izbora.

Uzbrdo, kroz šumu, za oko pola sata, prateći markacije stižemo do podnožja Stola i istoimenog planinarskog doma.

 

Foto: Dejan Ristov

Dom sazidan od kamena, pored jezerceta sa pogledom na Stol deluje impresivno. Domar Neša danonoćno dočekuje pustolove, a nedavno je uvedena i struja kako bi se obezbedio dodatni komfor. Klopu spremate sami u opremljenoj kuhinji osim ako niste najavili veću grupu. Spavanje je 550 dinara, a telefon za sve dogovore – 061/169-57-48 .

 

 

Verujem da su jutra ovde apsolutno nestvarna i želim prvom sledećom prilikom da ih osetim. Ovoga puta imao sam druge planove za smeštaj i nimalo nisam zažalio.

 

Foto: Dejan Ristov

Za ovaj ne standardni, trapezoidni oblik planine, kažu da je vidljiv i iz Banata. To nisam proveravao, ali zaista je u pitanju monumentalna gromada koja vas ni malo ne ostavlja ravnodušnim. Čitava planina je ispresecana šumama i pašnjacima, a sa vrha visokog 1156 metara, kao džinovskom sekirom i kreacijom stvaralačkih sila, spuštaju se isečene vertikalne litice. Baš takva konfiguracija čini da ga izuzetno atraktivnim za planinare, alpiniste, paraglajderiste, bicikliste, izviđače…

 

Foto: Dejan Ristov

Od doma, markiranom stazom stiže se do vrha za oko jedan čas. Na tom putu prolazi se kroz stanište velikog broja lekovitih biljaka i raznih životinjskih vrsta, od kojih su mnoge reliktne i endemične. Ali to nije bio naš slučaj.

 

 

Bilo je tiho, osećalo se da zima dolazi. Priroda se spremala za počinak, ali i u takvom izdanju boravak ovde je isceljujući. Pored nekoliko gljiva, još jedino je bilo živahno lišće. Prekriveno najrazličitijim bojama, šuškalo je, uvijalo se i poskakivalo pred dolazak snežnog pokrivača kao dete koje odlaže spavanje.

 

 

Da ne zalazim u filozofiju da li postoje slučajnosti ili se sve dešava sa razlogom, smeštaj koji sam slučajno našao, bio je pravi šlag na torti celog dana. Odseli smo u domu Grade i Seke Vanucić i te večeri upoznali zaista divne ljude na koje bi mnogi u Srbiji mogli da se ugledaju. Uz druženje i prijatni razgovor sa harizmatičnim domaćinima saznajemo da se ne bave samo turizmom, iako im je ponuda klope, pića i smeštajnih kapaciteta na odličnom nivou. Naime, oni funkcionišu kao registrovano domaćinstvo i bave se proizvodnjom dimljenog kačkavalja.

 

 

O ukusima dimljenog sira sa susamom, paprikom, sremušem i sličnim pikanterijama mogu mnogi gurmani da posvedoče. Kako se nalaze u jelovniku prestižnih hotela i restorana borskog kraja imaju i problem da proizvedu tražene količine. Đakonije kojima smo ugošćeni su bile izuzetne, a posebno ističem vlaški specijalitet plašinte( sa mekim Š). Za sve koje se nađu u blizini i žele da se uvere u gostoprimstvo i srdačnost porodice Vanucić kontakt telefon je 060/148-9494. Mogli smo mi još da uživamo i družimo se, ali kanjon Vratne je dozivao i morali smo dalje na put…

 

Nastaviće se…

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

3 Responses

  1. Grade

    Neso ovo je vrh vrhova
    ostali smo bez teksta ja i Seka
    Sta to nas okruzuje
    Neverovatno sta je tvoje oko zapazio
    Dobro dosli uvek

    • Nenad Nesic

      Hvala puno, Grade, na lepim rečima i na dobrodošlici. Sledeći put vodim vas gore 🙂 Nadam se da se uskoro vidimo, veliki pozdrav!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.