Ugrožene životinje Srbije – I deo

objavljen u: Povezani tekstovi | 1

 

Čovekov uticaj na okruženje je izuzetno veliki – glumimo boga, igramo se sa klimom, prekrajamo reljef, pakujemo reke u cevi… Sa prenaglašeno samoživim stavom i krajnje materijalističkim usmerenjem uništavamo prirodu i gazimo sve što nam se nađe na putu. Ne shvatamo da smo deo prirode i da bez nje ne možemo da opstanemo. Verovatno kada pobijemo sve životinje i posečemo sve šume tek onda ćemo shvatiti da ne možemo da jedemo novac. Rezultat ovog bezumnog ponašanja su brojne biljne i životinjske vrste kojima preti nestanak ili su već izbrisane sa lica Zemlje.

Glavni uzroci nestajanja se mogu podeliti u dve osnovne grupe: uništavanje staništa i lov.

Uništavanje staništa nastaje kao posledica širenja naselja, povećanja obradivih površina, neplanske seče šuma, isušivanjem močvara, širenjem deponija… Čini se kao neizbežne posledice povećanja ljudske populacije, ali opet izvedene prilično neplanski i na uštrb ostalog živog sveta na planeti.

 

 

Lov je, po meni, posebno nejasna aktivnost. Odavno već ne lovimo zato što smo gladni (bar ne u Srbiji), a ako to još uvek neko čini, njega mogu da razumem. Teško je ne primetiti sadističku notu prilikom ubijanja ili ranjavanja životinja. Pa koje je to zadovoljstvo iz skrivene čeke naoružan nekim mitraljezom ubiti životinju sa 200 metara??? Ako već imaju potrebu za tom vrstom izopačenog adrenalina, neka lovci krenu u šumu sami i naoružani samo nožem, pa nek onda ubiju divlju svinju ili vuka. A o devijantnosti čovečanstva, koje je usvojilo, kao stvar prestiža i dokazivanja uspešnosti, ideju da ubije životinju zbog nakita ili bunde, ne želim ni da govorim.

 

Naravno da ni Srbija nije pošteđena ovog globalnog ludila. Šta više, imam utisak da je svest u Srbiji o ovom problemu još na nižem nivou nego u nekim drugim državama. Zbog toga sam i rešio da sa par članaka i ličnim kritičkim stavom probam da doprem bar do nekolicine. Daleko od toga da se lako može preobratiti naopaki sistem vrednosti nošen pomahnitalom materijalnom gramzivošću, ali ako se bar par ljudi malo zamisli i sagleda širu sliku u kojoj čovek nije centar sveta već njegov deo, možda i postoji šansa da se sačuva flora i fauna.

Prema podacima Zavoda za zaštitu prirode u Srbiji postoji 215 biljnih i 429 životinjskih vrsta koje su ugrožene, među kojima su 273 vrste ptica, 66 vrsta sisara, 41 vrsta beskičmenjaka i 15 vrsta riba. Na papiru su zaštićene, a na terenu svaki dan ih je sve manje. Zakoni možda i postoje, ali njihova primena je u najmanju ruku krajnje upitna. Ljude more svakodnevni elementarni i egzistencijalni problemi, pa je i logično da niko ne haje za tamo neko posečeno drvo ili izrešetanog vuka. Ako već običnog čoveka to ne dotiče, onda bi trebalo da postoji neka sistemska i državna strategija. Tu tek smatram da smo zakazali. Nažalost, obraća se pažnja samo na ono što u kratkom roku puni džepove, makar to i bilo dugoročno pogubno.

Kao i u većini država i kod nas postoji „Crvena knjiga“ sa popisom životinja kojima preti izumiranje. Takođe postoji i „Crna knjiga“ čiji su sadržaj životinje koje su već istrebljene. Svoj doprinos ovom modernom i nakaradnom trendu dali smo sa četiri vrste koje su živele kod nas.

U današnjem tekstu bavićemo se najugroženijim gmizavcima i vodozemcima. Teško ih je sve nabrojati, jer se čovek svakim danom trudi da doda po neku novu vrstu na listu ugroženih životinja.

 

Ugroženi gmizavci i vodozemci

 

 

 

Šarka (Vipera Berus)

spada u red otrovnica. Otrov je hemotoksičan što znači da deluje na krvotok i prouzrokuje raspad tkiva. Retko je pretnja za čoveka, ali je izuzetno efikasna u kontaktu sa manjim životinjama. Postoje naučnici koji veruju da je njen otrov smrtonosniji od poskokovog, ali zbog male količine otrova koji ubrizgava nije previše opasna po život ljudi. Prilično je zdepasta i spora, a hrani se manjim životinjama. Može da naraste do 70cm.

 

 

 

Stepski smuk (Elaphe longissima)

je vrsta neotrovne zmije koja naseljava Balkan i Istočnu Evropu. Izuzetno brza i snažna zmija koja može da naraste i do 2m. Takođe je i dobar penjač, pa se često može naći i visoko u krošnjama. Iako se pretežno hrani glodarima, koje smatramo štetočinama, opet smo je besomučnim ubijanjem doveli do epiteta strogo zaštićene vrste i tzv. kategorije poslednja briga.

 

 

Crni daždevnjak (Salamandra Atra)

pripada porodici daždevnjaka i mrmoljaka i kritično je ugrožena vrsta vodozemaca. Ženka ne leže jaja, već donosi na svet jedno do dva potomka koji imaju razvijenu sposobnost za život na suvom. Luče otrov koji je neurotoksičan i predstavljaju opasnost za predatore. Bez obzira na otrovna svojstva, nisu pretnja čoveku, što ne bi moglo da se kaže u obrnutom smeru.

 

Barska kornjača (Emys orbicularis)

je jedina autohtona vrsta vodene kornjače na teritoriji Srbije. Najviše joj odgovaraju sporo tekuće vode sa peščanim obalama i obilnom vegetacijom, ali i bare, jezera, potoci…

Ženka snosi 8-10 jaja koja polaže u rupu koju je prethodno izbušila repom. Barska kornjača je na nižem nivou ugroženosti, ali i dalje treba obratiti pažnju ako želimo da i nju ne izgubimo.

 

Planinski mrmoljak (Mesotriton alpestris)

pripada porodici daždevnjaka i naseljava pretežno više predele što možemo zaključiti i iz njegovog imena. Zanimljivosti koje ga krase su da mu je rep dugačak koliko i celo telo, ali i da zadržavaju celog života spoljašnje škrge.

Bez obzira što ženka položi 70-190 jaja spadaju u prilično ugrožene vrste. Vole čiste i hladne vode, pa može i to biti problem njihovog rapidnog nestajanja.

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.