Planinarski vodiči – teorija VS praksa

objavljen u: Povezani tekstovi | 6

 

 

Planinarenje se godinama unazad razvijalo uz neraskidivu vezu sa planinarskim savezom, društvima i klubovima. Uz prilično čvrste i jasno definisane procedure, pravila i standarde pomerale su se granice u svakom smislu – broj akcija, broj klubova, osvojeni vrhovi… Ogromna zasluga za promovisanje i unapređenje ovog divnog sporta pripada planinarskim vodičima. U prošloj epohi postojali su pojedini legendarni planinarski vodiči koji su svojim delima utrli put nama, mlađim generacijama i sa punim pravom ih nazivamo doajenima planinarenja.

Međutim, u zadnjih desetak godina planinarenje i organizacija oko njega su se znatno promenili.

 

Imam utisak da je došlo do izuzetne popularizacije planinarenja i da se pritom promenila i struktura učesnika. To više nije sport rezervisan samo za sredovečne i starije. Verovatno su na to uticali kompjuteri koji su uneli ozbiljne tektonske poremećaje. Prvo, usled višesatnog sedenja za računarima, sve više mladih traži kontra težu i okreću se sportsko-rekreativnim aktivnostima po šumama i gorama. Drugo, brojni sajtovi i društvene mreže su omogućili ljudima da gledaju neverovatne lepote našeg regiona, pa čak i da im isprovociraju reakciju: „Zaista je prelepo, zašto ja ne bih probao?“ Kada se poveća potražnja, obavezno se postavlja pitanje novca. A kada dođe do novca – eh, onda tu ima svega.

Tako se u novije vreme pojavio enorman broj novih privatnih klubova i raznoraznih ljubitelja i obožavaoca prirode… Ne želim da kažem da oni ne poznaju materiju i da su u novim udruženjima sve šarlatani, a da su u klubovima koji postoje decenijama sve veliki znalci. Ne! Vodiči i organizacije su se potpuno izmešali. Pa čak i u najvećim i najstarijim planinarskim klubovima, koji bi trebalo da imaju renome kao planina veliki, postoje vodiči koji najavljuju programe i ekspedicije za koje se unapred zna da se neće desiti. Sve je to do čoveka, njegovog obraza i časti.

 

Planinarski vodič bi trebala da bude osoba koja se dugi niz godina bavi planinarenjem, koja je položila ispit u nekoj verifikovanoj organizaciji i kroz praksu i asistiranje mentora stekla potrebna znanja i veštine za samostalno vođenje grupe. Vodič mora da izuzetno poznaje teren na koji je poveo grupu, da ga je prošao nekoliko puta u različitim vremenskim uslovima i godišnjim dobima. Lepo zvuči u teoriji, ali u praksi se dešava da i višegodišnji, visoko rangirani vodiči PSS-a promašuju staze i tek uz pomoć navigacije ili telefona pronalaze pravi put.

Takođe, planinarski vodič mora da bude spreman i na neočekivane kiše ili magle i da ima pripremljenu rezervnu varijantu, kao i sposobnost improvizacije.

 

Kako vodiči formiraju grupu, odgovorni su za postojanje detaljno napisanog programa, kao i nekog procesa selekcije. Naročito za zahtevnije ture. Većina ima stav da 20-25 kilometara nije mnogo i da nije posebno zahtevno proći kroz neki kanjon ili pećinu. Međutim, u tim situacijama pojedini ljudi dolaze do granica svojih mogućnosti i suočavaju se sa najvećim fobijama. U cilju lakšeg i bržeg „punjenja autobusa“ prihvataju se sve prijave, pa se tako dešava da na kanjoning krene osoba koja ne zna da pliva ili se plaši skokova u vodu ili je pak potpuno nespremna za avanturu. Ne mogu da zaboravim dečka koji je u papučama i bez pijaće vode krenuo na celodnevnu avanturu u kanjon Crne reke. Jednostavno, to se ne radi!!! Ako on to ne zna, vodič je taj koji treba da ga obavesti ili odstrani.

Ipak, ovako ne izgleda planinar

 

Zatim, sretao sam osobe koje pate od akrofobije (strah od visine) koje su primorane da pređu viseći most iznad reke, a ljude čija kondicija ne može da podnese planiranu kilometražu da i ne pominjem. Sve to stvara jednu negativnu sliku. Ljudi koji su „zalutali“ proživljavaju golgotu i razvijaju odbojnost prema outdoor aktivnostima, a sa druge strane, spremniji učesnici trpe kašnjenje, promene dogovora, sporiji ritam, izlazak iz kanjona ili šume po mraku ili mimo dogovora, povratak u Beograd posle ponoći.

 

 

Naravno, da je bezbednost na prvom mestu i da sve treba učiniti da se pomogne saborcu na terenu, ali o tome treba misliti od trenutka formiranja grupe, a ne u kanjonu kada treba da se skoči sa vodopada od četiri metra visine.

 

 

Kada sam već malopre pomenuo autobus, da se malo osvrnem i na taj aspekt. Svaki vodič, u zavisnosti od veličine grupe, angažuje određeni tip prevoza. Imam utisak da je zavladalo mišljenje da planinari kada već mogu da sede na kamenju i spavaju u vreći i šatoru, mogu i da se voze u bilo kakvom kršu. Dok nisam počeo da planinarim mislio sam da je autobus iz filma „Ko to tamo peva“ odavno na nekom otpadu. Nažalost, nije. Jasno mi je da su kvalitetniji autobusi skuplji i da vodiči balansiraju između cene i kvaliteta. Takođe, znam da vodič nije kriv ukoliko se desi kvar na autobusu.

 

Ali, kada autobus ne može uzbrdo brže od 30km/h, pa se putuje duplo duže i pritom ubacuje dim iz auspuha u kabinu, imam utisak da planinarim po Pančevu ili ulici 29.novembra i presedne mi i ono malo prirode što sam video.

Pored obaveza i odgovornosti, planinarski vodiči imaju i svoja prava. To su pravo na osmišljavanje programa, na vođenje, na izbor asistenta, pravo da odloži ili promeni rutu, da odstrani nespremne i neadekvatno pripremljene učesnike i pravo da novčanu nadoknadu. Kako sam ja taj koji organizuje akcije u mom okruženju, dobro znam koliko su te aktivnosti zahtevne i potpuno se slažem da vodičima treba nadoknaditi za sav uloženi trud, rad, kao i odgovornosti koje imaju. Samo što neki nemaju mere i sve posmatraju kroz novac, tako da su skoro iščezla lepa načela sporta, druženja, boravka u prirodi, zdravog života i sve se svodi na zaradu.

 

 

Tekst jeste kritički nastrojen, da ukaže na brojne negativne stvari koje se trenutno događaju, ali to ne znači da su kvalitetni planinarski vodiči iščezli. Imao sam prilike da prođem neke akcije sa vodičima koji imaju duboko usađena ljudska i moralna načela i nadam se da će zadržati taj nivo i u budućnosti. Želim da verujem da postoje kvalitetni ljudi i vodiči koje još nisam upoznao. Namerno nisam hteo da pominjem ni jedan klub i ni jednog vodiča, ni u dobrom ni u lošem kontekstu. Nije mi cilj da upirem prstom u njih, već da skrenem pažnju na trenutnu situaciju.

Kako ljudi ne odustaju od vere bez obzira na loše popove, kako deca sama traže znanje uprkos polupismenim učiteljima, tako i vi morate da istrajete i pronađete svoj način da uživate u prirodi. Važnija je suština odlaska u prirodu od ljudi koje predstavljaju neke organizacije ili funkcije. Menjajte klubove i vodiče sa kojima idete sve dok ne nađete nekoga ko vam odgovara. Još uvek ima časnih ljudi koji će vas nesebično i za pristojan novac povesti po prelepim vrletima Balkana i pružiti vam udisaj prirode koji je neophodan da se pregura dan. A možete uvek i sami da se organizujete prateći instrukcije sa bloga. 😉

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

6 Responses

    • Nenad Nesic

      Poštovana Ružice,

      Ovo je slika autobusa koji bi trebalo da je na otpadu, a ne na putu. Kako je bilo reči o takvim autobusima, slika prati tekst. Pozdrav

  1. ruzica zlojutro kuzele

    dobro jutro, kolumbo!
    ja mislila nas planinarski autobus, a ono ide na otpad?!!!

  2. zvonce 60

    Prihvatam ove komentare na racun Pl.. vodica jersam i jqa jedan od njih, Vodic sam od 24 04 1984 god . medjutim zbog rada u inotrantvu daljesam aktivan u drustvu za vreme god,,, odmora. Medjutim kada na akcijama postane cupavo onda predsednik se seti dasam vodic, traziosam da ide,na usavrsavanje jersam u drustvu 45 god.. Prosaosam za ove prethodne god. sve i vasta u organizovanju raznih akcija bezijednog incidenta u planinarenju.

    • Nenad Nesic

      Poštovani, svaka čast na stažu i na besprekornoj karijeri. Ja sam kraće od vas u planinarstvu, ali za 10-tak godina primetio sam dosta loših stvari. Poenta je da se ukaže na problem uz želju da svi budemo bolji. Namerno nisam iznosio imena. Svako dobro želim, planinarski pozdrav.

  3. Marija Radojković

    BRAVO!!! Veliko bravo za opis onoga što nas okružuje: to su prvenstveno prirodne lepote koje su oko nas i zainteresovanost sve većeg broja ljudi da se po njima šeta i uživa u njima. Ali, svaka popularizacija nosi i dozu komercijalizacije i okružuje nas i nekompetentnost samoprozvanih vodiča. Ni jedno ni drugo u tom okruženju se ne menja za jedan dan, ali svaki pojedinac bi bilo dobro da povede računa sa kim i kuda ide. Ništa više od toga 🙂

    Idemo u prirodu, i naravno da je super raditi na popularizaciji planinarenja, sve pohvale za svakog ko se trudi i tome doprinosi. Samo da budemo i svesni da to nije igranje i da je neophodno da iza ljudi koji se deklarišu kao vodiči stoji znanje, odgovornost i sposobnost za ono što rade.

    Sve pohvale za realan i kritički osvrt. Nadam se da će podstaći da se ide u pravom smeru, a to je hajde da radimo na tome da budemo profesionalni, dosledni i odgovorni u svakom segmentu kontakta sa prirodom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.