Opelo za Srbiju

objavljen u: Povezani tekstovi | 14

 

Život na ovim prostorima nikada nije bio lak, večito je postojalo nešto što je zahtevalo podignut gard. Ma koliko god jak bio spoljni neprijatelj koji je pokušavao da nas okupira ili poremeti našu harmoniju, uvek smo pronalazi načine da se odupremo. Trpeli smo, borili se, krvarili, povlačili i vraćali se. Snagu smo crpeli u porodici, tradicionalnim vrednostima i ljubavi prema rodnoj grudi koja nas je iznedrila. Međutim, situacija se potpuno promenila. Porodica se urušava, tradicionalne vrednosti su nestale dok se naglas podsmevamo ljubavi prema otadžbini, a neprijatelj je najgori. Onaj, unutrašnji. Kada pogledam u nebo, vidim samo lešinare koje obleću iznad Srbije kao vesnici nesreće koja se sprema. Nije ovde reč o partokratiji i odlivu mozgova niti o standardu i bezakonju mada bi se mogla naći čvrsta veza. Ovde je reč o zombiranom narodu koji u poodmakloj metastazi tupo gleda amputiranje zemlje. Valjda je lakše glasati da starleta(moderan naziv za kurvu) skine gaće u nekom rialitiju.

 

Zavojsko jezero

A tamo napolju, izvan televizije, nalazi se ekološki deveti krug Danteovog pakla. Masovna trovanja životinja, mučilišta, požari po Vojvodini, nedozvoljeni lov i ribolov, isušivanje jezera, betoniranje reke, kasapljenje zdrave stoletne šume… Pa to nisu radili ni najljući neprijatelji za vreme okupacija. Tobože volimo svoju decu i želimo im najbolje, a ipak im marljivo pripremamo pakao u kome treba da žive. Kao da smo se pomirili da će nam Arapi i Anglosaksonci rasparčati zemlju, pa kad već idemo pod jednu šljivu da im ostavimo što veću ruinu. Neka im posle bude žao što su nam oteli sve osim te šljive.

 

Sadašnji izgled nekadašnje Crnovrške reke

Da se razumemo, ne učestvuju svi direktno u ovom masakru, samo manji deo. Neki svoj doprinos daju neznanjem. Neki su neobavešteni, neki su uplašeni sagli glave pod parolom „Ćuti, samo da ne biju“, a najveći deo je nezainteresovan – ako ima šifru za net, onda mu je sve potaman.

Mene je duša zabolela kad smo ubili zadnjeg belog nosoroga na drugom kontinentu. Pa kako, za boga miloga, nekoga može da ne interesuje šta se dešava u njegovoj zemlji, na samo par kilometara od njegove kuće? A dešavaju se strašne stvari.

 

Umesto da se vratimo prirodi, proizvodnji organske hrane i realizovanju velikih turističkih potencijala, mi se svojski trudimo da uništimo sve što smo nasledili od predaka. Palimo šume po Carskoj bari, gore Zagajička brda, pravimo deponije na svakom koraku, izvlačimo tone zdravog drveća iz šuma, zidamo solitere na vrhu Kopaonika, pa čak smo i reku stavili pod hipoteku?!

Normalan čovek ne može da se ne naježi kada ovih dana vidi slike Velike Morave, Uvca, Zavojskog ili Vlasinskog jezera. Nije ni čudo što je ostao samo jedan preživeli par orla krstaša. Lako je u kafani busati se u grudi i pričati o našem grbu i istoriji, ali je teško ovom simbolu Srbije obezbediti osnovne uslove za život.

 

 

 

A tek mini hidroelektrane. Pa to je posebna priča. U planu je izgradnja čak njih 800. Za one koji nisu obavešteni evo i malog pojašnjenja. To nisu elektrane tipa Đerdap ili Zvornik gde je pregrađivanjem reke nastalo jezero iz koga se crpi voda za proizvodnju struje. U planu je „pakovanje“ reka u cevi koje se direktno sprovode do turbine.

 

Sam čin je vrlo nasilan i destruktivan. Teškom mehanizacijom se penetrira u rečno korito i gazi sve pred sobom. Slikovito pojašnjeno, trenutno se dešava silovanje prirode. A mi ćutimo. Isto kao i one žene u tramvaju dok manijak maltretira devojčicu.

 

 

Razlika je ogromna, gore pomenute elektrane menjaju ekosistem, a ove planirane ga uništavaju. Na mestima gde su pojedine reke upokojene može se videti cela lepeza „dobrobiti“ – nestao je sav biljni i životinjski svet iz reke, nastaje klizište, život se proređuje u okolini, a o kvalitetu života lokalnih meštana da i ne govorim. Nestalo je vode za piće, za zalivanje bašte, za pojenje stoke… Spisak je svakim danom sve duži, tako da su već upaljene sveće za Jošanicu, Samokovsku, Gobeljsku, Crnovršku, Radošićsku reku…

 

Dodatnu težinu daje odabir lokacija. Sve do jedne su u nacionalnim parkovima, specijalnim rezervatima prirode i drugim „zaštićenim“ područjima. Veći deo reka sa liste za odstrel nose pitku, čistu vodu. Pa zar u veku kojem će se ratovati zbog vode, mi našu da eliminišemo? Ili je možda baš takav plan?!

 

 

Ovaj koncept je na zapadu napušten usled sagledavanja brojnih negativnih posledica. Međutim, mi nemamo problem sa tim. Pošto za dobijanje dozvole za gradnju nije potrebno utvrđivanje biološkog minimuma od strane Zavoda za zaštitu prirode, onda studije o proceni pokazuju da nema negativnih efekata ni kod jedne mini hidroelektrane. To je kao kad bi sakrili poginule, pa tvrdili kako rat nije poguban, jer niko nije stradao. Kako su se samo lepo dosetili.

 

 

Priča o materijalnoj isplativosti je refleksija celokupnog stanja u društvu. Vlasnici su privatni investitori koji svojim kumovskim, rodbinskim i drugarskim vezama obezbeđuju status povlašćenog proizvođača električne energije i imaju zagarantovan otkup duži niz godina po višim, unapred određenim cenama. A novac kojim država vrši otkup stiže direktno od svih građana Srbije kao posledica nove stavke, pod brojem 6, koja je uvećala račun za struju.

 

Udeo proizvedene energije ovim nakaradnim postrojenjima je oko pola procenta. Pa čak i kad bi se sve mini hidroelektrane izgradile količina dobijene struje bi bila manja nego što su gubici na trenutnoj mreži. Zaključak je da bi se sa rekonstrukcijom postojećeg stanja i nekim dodatnim ekološkim izvorima (vetrenjače, solarni paneli…) dobilo znatno više struje i očuvala priroda.

Reakcija relevantne javnosti je zakasnela i mlaka. Oni od kojih se to najviše očekuje su i najtiši. Razna udruženja, zavodi, institucije, savezi sramežljivo šapću sebi u bradu: “Ne za MHE“. Ali daleko je to od pravovremene, svrsishodne i oštre reakcije. Ruku na srce, oglašavaju se profesori sa Šumarskog fakulteta i okuplja se narod da izrazi svoj bunt. Samo ko danas obraća pažnju na profesore, a narodne skupove možete videti samo na Facebooku.

 

Foto: FB Odbranimo reke Stare planine – Molitva za spas

Ukoliko ne želimo da suvim zlatom plaćamo čašu vode, vreme je da otvorimo oči i primetimo šta se dešava. Ovo nije borba za vlast, za novac ili luksuz, ovo je bitka za puko preživljavanje. Delite ovaj tekst, prenosite dalje priču, budite usnule, prodrmajte statične. Samo ako svi shvatimo da je ovo naša zemlja, da nemamo drugu i da je moramo čuvati, postoji mala šansa da uspemo. Koliko god da sam dosadan sa istom pričom, uvek uspem da pronađem nekoga ko ne zna šta se dešava i to doživljavam kao malu pobedu. Napravite i vi svoju malu pobedu i to već danas.

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

14 Responses

  1. Dražen Kovačević

    Veliko poštovanje i podrška.
    Ne treba odustati od borbe za ono najvrednije.
    Našu decu i prirodu.

    • Nenad Nesic

      Hvala puno Dražene. Borba je teška i neizvesna, ali je ulog najveći mogući – priroda i deca. Veliki pozdrav

  2. Vladimir

    Naši spoljni neprijatelji su benigni u odnosu na ove unutrašnje. Kada bismo nekako mogli od njih da se razgraničimo…
    Kad ste vi na ovom divnom sajtu bili prinuđeni da pišete o ovakvim stvarima, onda je zaista dogorelo. Svi smo ogorčeni. Treba svako da pruži svoj doprinos toj borbi, ko koliko može. Najgore je ćutati i ništa ne preduzimati. Nadam se da će pirotska buna da se rasplamsa po Srbiji. Ovo je pitanje svih pitanja.

    • Nenad Nesic

      Poštovani Vladimire, baš tako. Svako treba da da svoj mali doprinos, jer je reč o našoj a ne tamo nekoj zemlji. Izbegavam ovakve teme, ali ne mogu da gledam plansko urušavanje i konstantnu nezainteresovanost i neobaveštenost. Ako ništa ne preduzmemo, teško da ću imati više o čemu i da pišem na sajtu. Svako treba da doprinos koliki može, ali bitna je želja da sačuvamo krajolike koji su opstajali sve do naše generacije. Veliki pozdrav!

  3. Урош Вељић

    Дивно написано. Али налазим се у свим групама и спреман сам да помогнем као и већина која чита све ово али немам како осим овде овако. Када ће се десити нешто конкретно, бре… Шта чекамо…. Има ли неко ко зна како?

    • Nenad Nesic

      Hvala Uroše. Ja nemam rešenje, samo sam napsiao ono što primećujem. Mislim da bi za početak bilo dobro da svako svojim primerom pokaže: ne bacajte smeće gde mu nije mesto, a kao naredni korak reciklirajte; ne uzimajte kese – nosite cegere, pričajte ljudima koji ne vide dalje od TV (takvih ima puno), obavestite ih šta se dešava sa rekama, MHE, nacionalnim parkovima… Nema ultimativnog rešenja, već svako treba da da svoj mali doprinos. Nije ovo poziv na revoluciju, ovo je poziv ne evoluciju 😉

  4. Љиљана Ћуић

    УНЕСКО све што је латинично сврстава у хрватскку културну баштину.
    Латиница није срБско писмо
    Латиница је жиг роБства на челу Србима
    По потпису Србин срБско се препознаје
    Азбука је срБско писмо ко друкчије пише из Срба се брише и даје лош пример

  5. Nikolai

    Odavno je napisano opelo za Srbiju ,,Prokleta avlija,,!!
    Zaboravimo na dostojnstvo jer ga nismo vredni i treba da kao nacija nestanemo u najgorim mukama

  6. Dragan

    Koliko juče bilo je zabranjeno proizvoditi struju, te tako i mini hidroelektrane. Nije zaštita životne sredine bila razlog. Napajanje manjih zajednica pitkom vodom iz lokalnih izvora ranije je bilo u mesnoj nadležnosti, kao i održavanje. Formiranjem javnih preduzeća i njihovim troškovima ovi izvori i vodovodi osuđeni su na gubitke, i dalje zakonske procedure, uključujući prodaju. U čijim rukama će završiti naša voda?

  7. Bibi

    Hm, mozda moze neko spolja pomoci, treba pokusati, ima ljudi koji nisu oguglali na prirodu, ako odjekne mozda uspemo da spasimo Srbiju, ovaj izrod na vlasti ce se oglasiti ako ga neko bitan pritisne, onda mora dati objasnjenje ili stati, pronaci drugo resenje…

  8. Ivana

    Upravo, nažalost ovo je globalni problem, nije tako samo kod nas, tako je u celom svetu, dozvolili smo da pohlepa i novac zavladaju nama. Počeli smo da vrednujemo naše živote više od ostalih, počeli da se igramo vladara i robovlasnika i samo idemo u ponor.

  9. Svetlana

    Plačem dok čitam…sada! A tek ćemo plakati kada oko nas bude prava pustoš! Učinimo SVI sve što je u našoj moći da zaštitimo lepotu i zdravlje naše prirode, ukupnog eko sistema. Ne dozvolimo ovakvo nspastvovanje prirode i vode pre svega! Valjda u nama ima još samopoštovanja i poštovanja prirode u kojoj živimo. Šta ostavljamo našoj deci?

  10. MilosT

    Premalo cuvamo sve sto nam je dato. Prelepa smo zemlja i imamo divne resurse koje ili ne koristimo ili iskoriscavamo na najgori moguci nacin. Divno ste sve napisali.

    • Nenad Nesic

      Slažem se sa vama. Putujući po Srbiji primetio sam dosta stvari sa kojima ne mogu tek tako lako da se pomirim. Valjda je sve izletelo u tekst. 🙂 Veliki pozdrav!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.