Sokobanja

objavljen u: Prirodopisi | 1

“Sokobanja, Sokograd, dođeš star, odeš mlad” – Branislav Nušić

 

Na jugoistoku Srbije, u zagrljaju karpatskih lepotica Ozrena i Device i pod večnom stražom mističnog Rtnja, skutkala se Sokobanja. Iznad obala prelepe reke Moravice dominira ruža vetrova koji neumorno donose dah stoletnih četinara, zlatni prah lipovog cveta i opojne mirise lekovitog planinskog bilja. Glas o njoj daleko seže, tako da nema čoveka koji nje čuo za Sokobanju. Potpuno zasluženo se nalazi pri vrhu liste srpskih banja.

Koordinate: 43.644554, 21.877218
Rastojanje od BG: 230km
Težina: 2 – LAGANEZZE
Način realizacije: SOLO
Oprema: RANAC, PATIKE

 


Organizovani banjski turizam je započeo knjaz Miloš Obrenović još davne 1837. godine. Među brojnim posetiocima bila je i omiljeno odmorište naših velikana Branislava Nušića, Ive Andrića, Stevana Sremca…

Ljudi koji dolaze na porodični odmor i rehabilitaciju uglavnom koriste parkove, bazene, šetaju po promenadi… Međutim, nas je zanimala „druga strana medalje“. Ona uključuje aktivan odmor, istraživanje divlje strane Sokobanje i pronalaženje predivnih lokacija za koje većina ni ne zna da postoje. Ili ih u najboljem slučaju mrzi da se „cimaju do tamo“. Toliko puno smo zanimljivih mesta našli, da je ostala samo žal što nismo imali još neki dan za istraživanje i uživanje.

 

Foto:Dejan Ristov

Prvi dan smo odvojili za upoznavanje sa čarima Device. Iako se ne može pohvaliti nekom velikom visinom, ova šumovita planina pleni širokom lepezom fantastičnih lokacija. Na svakom koraku je nešto zanimljivo, lepše od prethodnog.

 

 

 

Krenuli smo od parka Banjica nošeni idejom da malo švrljamo uz Moravicu. Postoji nekoliko lepih virova pogodnih za kupanje, a svakako je najinteresantnija plaža Šest kace. Naziv dolazi od kanjonskog krajolika i reke koja je formirala šest malih kotlova, nalik na burad ili kace. Na žalost, zbog obilnih kiša voda je bila mutna i hladna tako da smo propustili kupanje na divljoj plaži. Samo smo na kratko stigli da se divimo izuzetnim vajarskim radovima.

 

 

Nastavljamo dalje obeleženom stazom ka Popovici. Dobro je obeležena, vodi mahom kroz hladovinu i nije uopšte zahtevna. Nakon pola sata stižemo do cilja – klupice i nadstrešnica koje predstavljaju dobru osnovu za uživanje u pogledu. Sokobanjska kotlina, kanjon Moravice i drevni Sokograd izgledaju zaista impresivno.

 

 

Foto: Dejan Ristov

Posle „gušterisanja“ na vertikalnim odsečenim liticama, koje ne savetujem početnicima i deci, krećemo ka najpopularnijem izletištu, Lepteriji. Ovu zelenu oazu krasi gusta šuma i brojni virovi, brzaci i plaže koje se nalaze tik uz krivudavu obalu Moravice. Ne samo to, već su postavljene klupice, kante za otpatke i drveni mostići što je potpuno atipično za naša izletišta.

 

 


Ovde su svoj dom našla i dva nesvakidašnja čuda. Sa desne strane obale nalazi se pećina u kojoj se na svaki Veliki petak pojavljuje snažno vrelo vode i traje samo par dana, dok se na levoj obali u steni uklesala Bogorodica. Da li je u pitanju igra svetlosti, ugao posmatranja ili religiozna poruka preneta kroz stvaralačke moći prirode, ostaje da sami zaključite. Ja nisam našao dobar ugao posmatranja, ali svi vidimo drugačije. 😉

 

 

 

Staza uz obilje fantastičnih foto kadrova vodi do Sokograda. Za one koji bi da vide i nešto van utabanih turističkih tokova savetujem da potražite staze koje vode do, kako smo je nazvali, „Fantomove pećine“ i tajnih kanjonskih uvala i plaža Moravice.

 

 

 

Sokograd je podignut za vreme vizantijskog cara Justinijana, kao tvrđava za sprečavanje slovenskih i avarskih upada na Balkan. Usled izuzetnog strateškog položaja i prirodnog blagostanja koji ga okružuje kroz istoriju je bio meta čestih osvajanja, pa i rušenja i obnavljanja. Stolovali su Rimljani, Stefan Nemanja, Turci, a zadnji ga je srušio Musa Kesedžija 1413. godine.

 

 

„Nekad, u vremena davna, silan velmoža, gospodar tvrdog Soko-grada, jahaše sam kotlinom. Odjednom, smrači se nebo nad Ozrenom, sevnu munja s Oštre čuke, pa, grunu grom i zadrhta zemlja sve do Šiljka na surom Rtnju. Poskoči uplašeni at. Jahač pade s njega i izgubi svest. Kad se gospodar Soko-grada osvesti, učini mu se da su mu sve kosti polomljene. Nije mogao na noge da se osloni. Ležao je bespomoćno i čekao smrt. Iznenada, začu klokot vodenog ključa. Polako i bolno se pridiže da vidi odakle to dopire i vide sokola slomljenog krila kako prilazi kladencu. Soko gurnu krilo u vodu i krilo zaceli. Videvši to, primače se kladencu pa desnicu ruku u vodu stavi, a snaga u njoj ožive. Kad to gospodar Soko grada vide, onako u odelu gospodskome, okupa se u kladencu, dotle nepoznatom, ozdravi odmah pa se orno vrati u tvrdi grad. Odmah naredi da se kuća nad izvorom digne. Kako se glas o tome daleko pročuo počeli su ljudi sa svih strana dolaziti i tako nastade Sokobanja“.

Među ostacima nekada tako poželjnog grada na dva nivoa nalaze se bedemi, zatvor i kule sa kojih se pruža nesvakidašnji vidikovac.

 

 

Drugog dana nas je čekao Ozren. Pre nego što smo otišli u epicentar zelenila i ozona, posetili smo Sesalačku pećinu koja se nalazi na 20-ak kilometara od Sokobanje. Vredni meštani obezbedili su klupice, stolove i igralište na platou ispred pećine, ali i struju koju možete uključiti na prekidaču sa leve strane odmah nakon ulaza.

 

 

 

Od dva kilometra kanala osvetljeno je oko 200 metara, ali sasvim dovoljno za uživanje u brojnom pećinskom nakitu, lavirintu prolaza i jednoj od najvećih kolonija slepih miševa u Evropi. Odmah pored pećine je i veštačko jezerce koje može da posluži kao osveženje u vrelim letnjim danima.

 

 

Ripaljka je jedna od nezaobilaznih atrakcija ovog kraja. Postoji ceo uređeni izletnički kompleks oko serije kaskada i vodopada – klupice i stolovi, ložišta, kante i stazice koje omogućavaju duži boravak i uživanje u različitim delovima parka kroz koji teče Gradašnica. Naravno da je glavni magnet za posetioce vodopad Velika Ripaljka i doživljaj ripanja vode sa petnaestak metara preko bigrene stene u tirkizni vir.

 

 

Iako jedan od najlepših vodopada Srbije, često mu se zbog vodosnabdevanja Sokobanje i Ozrena oduzima biološki minimum, te moćni vodopad često od Ripaljke postaje „Kapaljka“. Ovo je dodatno neshvatljivo ako se zna da je Ripaljka među prvima zaštićena kao prirodno dobro u Srbiji.

 

 

Za pravi doživljaj ipak se mora otići u aprilu ili maju kad se usled topljenja snegova stvaraju enormne količine vode koje ni cevi ne mogu da odvedu. Ovakvo prirodno blagostanje prija i ostalim stanovnicima, pa ako ne budete pravili bučne i nagle pokrete postoji velika šansa da se sretnete i sa njima.

 

 

 

Kako se krene uzvodno brzo se dolazi do parka Ozren koji se nekako prirodno nadovezuje i čini jednu veliku zelenu oazu u kojoj uživaju mnogi izletnici. Obzirom na kakvom se mestu nalazi, slobodno mogu reći da dišu punim plućima. Vodopad Mala Ripaljka, jezerce puno pastrmke i neverovatno zelenilo su glavni aduti ovog divnog izletišta.

 

 

 

Bez obzira na izuzetno sadržajan vikend, planinarski duh se nije dao lako primiriti, pa smo morali i nešto da popenjemo kako bi zaokružili vikend kako dolikuje. Izbor je pao na Oštru čuku, a markirana staza kreće iz dela oko Očnog i Kalinovice.

 

 

Iako rogobatnog naziva koji izaziva strahopoštovanje, penjanje na Oštru čuku spada u srednje teške akcije i mogu je priuštiti i početnici.Vrh karakterističnog izgleda se nalazi na 1070 mnv i do njega se stiže stazama koje vode kroz gustu šumu i preko šarenih livada oslikanih raznobojnim cvećem.

 

 

Posebnu draž celoj stazi daju šumske jagode koje ovde uspevaju u neverovatnim količinama. Sam vrh nije velike površine, ali uvek se može naći neki zgodan kamen i uživati u vijugavoj moravskoj kotlini, Suvoj planini, Maliniku, Jastrepcu, Ozrenu…

 

 

Kada sam se vraćao kući, primetio sam kako auto bolje „vuče“, tako da sam iz prve ruke osetio Nušićeve reči sa početka teksta. 😉

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.