Stara planina na točkovima

objavljen u: Prirodopisi | 0

 

Malo je mesta u Srbiji koja me toliko privlače kao Stara planina. Ne mogu da se oduprem njenoj mističnosti, drevnim kamenim selima i bajkovitoj netaknutoj prirodi. Čim stignem na Staru planinu nanovo shvatim da se osećam kao da sam utekao iz zatvora, kao da sam se spasio od nekog ludila i zakoračio u jednu drugu dimenziju u kojoj dominiraju prirodni zakoni sa svojim starim, meni toliko potrebnim šmekom. Vreme zastane, pluća prodišu, krv u žilama ponovo prostruji, a mozak kao da se vrati na fabričko podešavanje. Ali, odmah u startu da vas upozorim – svi koji idete prvi put, znajte da postoji opasnost da se zaljubite i inficirate za ceo život. Naspram Stare planine Korona virus je mala maca.

 

Koordinate: 43.175844, 22.774420
Rastojanje od BG: 320km
Težina: 1 – OPUŠTENCIJA
Način realizacije: SOLO
Oprema: PATIKE, RANAC

 

Kako više idem, više shvatam da je ne poznajem dovoljno. Prostrana i beskrajna u svojoj lepoti, uvek se nađe još neki skriveni kutak koji mora ostati za neku narednu posetu. Gde god da se krećete po ovom jedinstvenom skupu prirodnih lepota zarobićete predivne slike u glavi i ekspresno planirati sledeći dolazak. Potpuno je nebitno da li ste prišli Midžoru od Kalne, ili ste stigli u mala pitoreskna sela „na kraju sveta“ – Topli do i Dojkinci, ili tumarate po Arbinju – najdivljijoj regiji u Srbiji, svuda oko vas je kolekcija umetničkih dela prirode i na svakom koraku je nešto novo i lepše od prethodnog.

 

 

Mene privlače vodopadi kao jedinstvena baština ovog dela Srbije, kao relikti ili zaostavština prošlih vremena. A svaki od njih je priča za sebe – visina, pad, ugao, boje stena, okruženje, huk, zvuk, svaki kao da nosi neku svoju malu priču. Moram biti iskren, nisam vrsni pozavalac. Video sam tek petnestak vodopada, ali svakom od njih sam ostavio deo sebe i zbog toga ih doživljavam vrlo prisno.

 

 

 

Međutim, do ovih lepota nije lako stići. Mnogi su skriveni, daleki i potrebna je dobra kondicija, dobro poznavanje terena i duboka iskrena ljubav prema prirodi. Nagrada nije samo u dostizanju ovih svetih gralova već i na putu do njih.

Znam da nisu svi spremni za ovakve akcije i zato sam rešio da napišem ovaj tekst koji može biti vodič za one koji su neaktivniji ili žele da na porodičnom izletu makar malo otkriju čari stare zavodnice. Do svih mesta se može stići bilo kojim prevozom, a potrebno pešačenje je potpuno rekreativno i sa minimalnim tehničkim i kondicionim zahtevima. Takođe može biti važna informacija da se sve može obići tokom jednog vikenda, u prilično opuštenom ritmu koji dozvoljava uživanje i fotografisanje. Ukoliko vam je potrebna pomoć oko smeštaja, možete pogledati OVDE.

 

Pećinska crkva Svetih Petra i Pavla (43.175844, 22.774420)

je jedinstvena i izuzetno zanimljiva isposnica i crkva smeštena u pećini brda Kamik u ataru sela Rsovci. U njoj se nalazi pravi biser freskoslikarstva koji je obavijen velom misterije. Još uvek nije objašnjeno kako i zašto je nastala čuvena freska na kojoj je prikazan Isus Hrist kao mlad i ćelav!?

 

 

Veruje se da su je oslikali isposnici sa Sinaja koji su u velikom broju u XIII veku posetili Srbiju. Crkva Svetih Petra i Pavla je dugo bila zapuštena i nepristupačna, a od pre 10-ak godina udruženim snagama meštana i pojedinih organizacija omogućen je pristup vernicima i turistima.

 

 

Vodopad Bigar (43.354828, 22.443798)

se nalazi na magistalnom putu Knjaževac – Pirot sa kojeg se može i videti. Naziv je dobio po bigru, retkom i predivnom rupičastom kamenu sa kojeg se strmoglavljuje sa 35 metara maleni, ali i te kako moćan potok. Iako dugačak samo jedan kilometar, ovaj bistri i celim tokom pitak potok u svom kreativnom zanosu uzvodno od Bigra pravi još dva vodopada od 15 i 17 metara i nekoliko bigrenih kaskadnih jezera.

 

 

Znam da će zvučati kao sa Telešopa, ali to nije sve. U blizini je manastir Svetog Onufrija sagrađen u XV veku koji je i nedavno obnovljen, desetak vodenica, kao i drevni kameni krst za koji još nije utvrđeno ni poreklo, niti vreme nastajanja ni šta je na njemu zapisano. Zbog svega navedenog ne čude brojni izletnici koje se okupljaju pored vodopada, pa okolinom dominira dobro raspoloženje, reski ukus piva i prodorni miris roštilja.

 

 

Etno kuća Bekov (43.083935, 22.851368)

je mesto koje najtoplije preporučujem da posetite. Nalazi se u selu Smilovci koje geografski ne pripada Staroj planini već planini Vidlič. Ali, ne dajte da vas to spreči ako ste već u blizini da propustite ovo neverovatno iskustvo. U pitanju je unikatna etno kuća, muzej i/ili kafana koju je osmislio i dan danas vodi Petar Bekov zvani Perče.

 

 

Kako bi sačuvao od zaborava i oplemenio prostor, Perče je iz okolnih sela sakupljao narodne nošnje, oružje, alate, volovska kola, grnčariju, predmete iz rimskog doba, pa čak i slike i fotografije iz vremena komunističke Jugoslavije za kojim je prilično nostalgičan. Kafana je stalno otvorena i svi su dobrodošli za veliki sto za goste koji je uvek postavljen. Međutim, u ovoj neobičnoj kafani nema kafemata, frižidera i ostalih ugostiteljskih skalamerija.

 

Bunar u kuhinji! Malo je reći – carski!!!

 

Bunar u kuhinji služi za hlađenje pića i takav ugođaj nema cenu. Ne metaforično, već bukvalno, jer ne postoji cenovnik. Moto Etno kuće Bekov je „Jedi i pij koliko hoćeš, plati koliko možeš“! Za dvadesetak godina, koliko postoji, pročulo se za ovo mesto nadaleko, pa i posetioca ima puno sa svih krajeva sveta. Svi do jednog odlaze sa ozarenim licima i bogatiji za nesvakidašnje iskustvo.

 

Delić nesvakidašnje atmosfere

Kozji kamen (43.184351, 22.708817)

je naziv vrha na planini Vidlič sa kojeg se pruža fantastičan pogled na Staru planinu. Posle neka dva kilometra od planinarskog doma, nailazi se na postavljenu tablu sa desne strane puta, tako da nema bojazni da li može da se zaluta. Tu je proširenje za parking, a staza duga oko tri kilometra počinje preko puta table.

 

 

Odmah se ulazi u borovu šumu, malo preko livada, pa gusta listopadna šuma koju krase ogromni hrastovi i vrlo brzo se stiže do vidikovca sa kojeg se pruža neverovatan pogled. Kao na dlanu stoje Zavojsko jezero i meandri Visočice dok se gore parajući oblake kočopere Midžor, Kopren, Tri Čuke…

 

 

Rosomački lonci (43.143655, 22.847109)

ili Slavinjsko Grlo je spektakl za sebe, gde možemo da vidimo svu ludost i lepotu zemlje u kojoj živimo. Oba imena su u upotrebi, a postoji i razlog za to. Mala, ali jako prodorna Rosomačka reka od izvora do ušća u Visočicu spaja dva staroplaninska sela, Rosomač i Slavinju. Između njih se nalazi pravi prirodni dragulj, nadaleko čuven po svoj lepoti.

 

 

Pozicioniran je tačno na mestu gde je dovoljno blizu, a opet taman toliko daleko da postoji razlog za raspravu. Nit’ manjih sela nit’ veće svađe, iliti „Ne daj bože da se Srbi slože“. Tako da obratite pažnju kada budete pričali sa meštanima, vrlo lako mogu da vam sa prekornim pogledom „objasne“ kako ste se loše izrazili. Sada kad to znate, parkirajte auto na koordinati gde se nalazi mali seoski trg, ali i česma, te ga je teško omašiti. Prateći uzvodno tok Rosomačke reke, preko livada i kroz šumarke za 20-ak minuta se stiže do cilja.

 

 

Kanjon, koji je spektakularno čudo prirode, je reka vekovima klesala i vajala sve dok nije nastalo delo koje izmešta iz realnosti, koje premešta u neke druge dimenzije. Slojevite krečnječke stene naslagane kao na svadbarskoj torti i prozirni virovi koji podsećaju na lonce nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Kanjon je jako uzak, tri do pet metara, a vertikalne strme litice od sedamdesetak metara ne dozvoljavaju da se priđe do reke osim na par mesta poznatim isključivo vrsnim poznavaocima.

 

 

Postoje dve opcije za doživljaj kanjona. Prva, i po meni prava, je tokom reke. Dva puta sam prošao kroz kanjon, jednom nizvodno, drugi put uzvodno, ali kako ja nisam što bi rekao naš narod baš „pod vinklom“ ne pratite moje preporuke ukoliko ste zimogrožljivi, jer Rosomačka reka je frižiderske temperature, a to već znam da nije za svakoga.

 

 

Svaka žrtva u vidu uloženog napora i pretrpljene hladnoće se višestruko vraća. Dodirnuti uglačane stene i nežnu mahovinu, prići na milimetar račićima i osetiti puls kanjona je zaista neprocenjivo. Ukoliko niste za ovakvu avanturu, veoma lako se možete popeti na ivicu kanjona i po zaravni prošetati njegovim obodom sa kojeg se pruža veličanstven pogled na slojevite litice.

 

 

Od zanimljivosti, tu se još nalaze i napuštena vodenica, kao i mala pećina sa izvorom preukusne vode. Naravno, ne smem preskočiti kuću za koju ni CIA ni BIA ne znaju kada i kako je nastala. 😊

 

Pećina sa preukusnom vodom, posebno leti 🙂

 

Zgrada sa “druge planete”

 

Prostrana i beskrajna u svojoj lepoti, uvek se nađe još neki skriveni kutak koji mora ostati za neku narednu posetu…

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.