Borački krš

objavljen u: Prirodopisi | 2

“Šumadijski Alpi”

 

Kada bi se nabrajala prirodna čuda Srbije, na toj listi sigurno ne bi bilo mesta za Borački krš. Reklo bi se zasluženo. Prosto govoreći, ne ispunjava potrebne kriterijume. A opet, sve priče vezane za njega su potpuno fascinantne i nestvarne.

U sred mirne i plodne Šumadije, kao veštačkom rukom postavljeni, uzdižu se oštri zupci kao deo veličanstvenog krša koji privlače poglede od davnina. Pored raskošne prirode, ovaj kraj krasi bogata istorija i kulturna baština.

Koordinate: 43.961820, 20.604429
Rastojanje od BG: 130km
Težina: 1 – OPUŠTENCIJA
Način realizacije: SOLO
Oprema: CIPELE, RANAC

 

Foto: Dejan Ristov

Posle dva sata vožnje stižemo do sela Borač, za koje se veruje da je dobilo naziv po temperamentu i nadaleko čuvenoj borbenosti stanovništva gružanskog kraja. Valjalo je takav epitet i zaslužiti, a ruku na srce prilika je bilo nebrojano. Kroz istoriju, ovde su svoj pečat ostavljali Kelti, Rimljani i Srbi i mnoge su bitke vojevane kako bi stolovali razni vlastelini, kraljevi, carevi. Najveći uticaj napravio je despot Stefan Lazarević koji je razvio i unapredio grad u kome je potpisan sporazum o slobodnoj trgovini sa Dubrovačkom republikom. U to vreme grad je imao više stanovnika nego London, Njujork nije ni postojao, dok legenda pripoveda da je Borač bio toliko gusto popunjen da su mačke skačući preko krovova mogle stići sa jednog kraja grada na drugi.

 

Foto: Dejan Ristov

Danas je to malo šumadijsko selo, čiji mir remete samo malobrojni zaljubljenici u prirodu i istoriju Srbije. Ljudi kojima sam okružen i ja spadamo u tu manjinu, te svako malo tražimo nove zanimljive priče i skrivene kutke, a ova je definitivno jedna od njih. Idealno vreme za posetu Boračkom kršu je kasna jesen. Delom zbog prelepih jarkih boja okolnih šuma, ali i zbog toga što ima taman toliko “materijala” da se popuni nešto kraći jesenji dan. Ovde se sudaraju kultura i priroda, geografija i istorija, pa će svako naći svoju mrvu zadovoljstva. Poseban kvalitet lokaliteta je što je prilagođen porodičnim posetama ili ljudima koji tek otkrivaju čari Srbije i planinarenja, ali siguran sam da će uživati i iskusniji planinari.

 

 

Možda će zvučati pomalo pretenciozno, ali Borač zaista podseća na pitoreskna alpska sela. Naravno, ne po nedostatku rupa na putu ili đubreta pored njega, već po strmim liticama koje se zaštitnički uzdižu tik iznad sela.

 

 

Parkirali smo pored crkve Svetih Arhanđela odakle i kreće staza. Predivna porta sa stoletnim stablima skriva malu crkvu, čiji se temelji naslanjaju na stene Boračkog krša. Pretpostavlja se da je podizana za vreme Nemanjića, ali je u brojnim bitkama više puta rušena. Koliko puta je rušena toliko je i obnavljana, kao odraz srpskog inata, nesalomivosti i želje za duhovnošću. Verujem da bi mnogo toga bilo drugačije kada bi i današnje generacije imale ove epitete.

 

 

Tik uz portu nalazi se i očuvano srednjevekovno groblje, i to ne bilo kakvo. To je mesto sa najvećim brojem spomenika kapčara na Balkanu koji datiraju od XVI do XIX veka. Ali ni to nije sve! (nastavljamo kao u reklami na Teleshop-u 🙂 ) Ispod ovog zaštićenog spomenika kulture se nalazi groblje iz XIII veka sa pravim istorijskim i arheološkim bogatstvom.

 

Foto: Dejan Ristov

Pored interesantne ornamentike i oblika spomenika, karakterišu ih i živopisni simboli. Ukoliko je neko bio drvoseča ili vojnik, bili bi uklesani simboli sekire ili puške. A ako je neko umro mlad, tu bi se našao simbol cveta kao znak da je ubran od života. I na novom groblju, koje se nadovezuje na staro, nove generacije pokušavaju da ostave zaostavštinu i slikovite poruke pokolenjima. 😉

 

 

Borački krš je nastao kao rezultat erupcije moćnog vulkana i čak se može naslutiti nekadašnji tok lave koja se hlađenjem pretvorila u nepravilne stene. Staza je lepo obeležena tablama i markacijama, a uz put se mogu sresti čarobne šumske minijature.

 

 

 

Nezahtevna šetnja kroz šumu vodi pored nekoliko lepih vidikovaca i ostataka drevnog utvrđenja.

 

 

 

Koristim maštu kao mnogo puta do sada i zamišljam vrelu lavu kako se sliva i topi sve pred sobom, ali i visoke zidine moćnog grada. Posle pola sata do sat hoda, stiže se do mesta sa koga se pruža fantastičan pogled na pola Šumadije i Gružansko jezero.

 

 

To je mesto na kojem početnici i porodice sa decom zauzimaju busiju, raspakuju sendviče i prepuštaju se pogledu. Za malo iskusnije, posebno ljubitelje stena i penjanja postoji još par opcija. Jedna od njih je nastaviti preko grebena.

 

Foto: Dejan Ristov

Ta opcija neće doneti neki novi spektakularan pogled, ali je izuzetno zanimljivo kao i svaki put kada na oštrom grebenu treba pronaći najbolju putanju za savladavanje velikih stena. Ja to doživljavam delom kao izazov i adrenalin, delom prirodni zabavni park, ali i kao vežbu i pripremu za moćne planinske vrhove koji će neupitno iziskivati najspremnije izdanje ukoliko želim bar na trenutak da uživam sa njihovog pijedestala.

 

 

 

Kada ste se već ispeli do vidikovca ili švrćkate po grebenu, teško je da ne primetite ogroman krst na vrhu, a do njega se stiže “Perinom stazom za hrabre”.

 

 

Foto: Dejan Ristov

Zaista ne bih preporučio svima da zaprate Peru, a posebno početnicima. Posle uskog prolaza među stenama i kroz lepi amfiteatar, stiže se do mini kuloara za koji su potrebne duge noge, vešte ruke i dosta koncentracije. Nije to ništa ekstremno, ali za ljude koji se prvi put susreću sa stenama može biti izuzetno nezgodno.

 

 

 

Posle malo avanture stižemo do 515 mnv i najvišeg vrha Boračkog krša sa kojeg se pruža isti pogled kao tamo gde su porodice već završile svoje sendviče. 😊

 

 

Ovo je pravi primer kada se planina ne meri pređenim kilometrima i savladanom visinskom razlikom već doživljenom lepotom i emocijama koje ona u vama budi. A Borački krš upravo to i pruža.

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

2 Responses

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.