Nacionalni park Semenik

objavljen u: Prirodopisi | 0

Aninska dendroterapija

 

Ova avantura nas vodi u Rumuniju, susednu zemlju koja je prepuna neverovatnih prirodnih lepota. Iskreno govoreći, nemam previše iskustva sa putovanjima po Rumuniji, ali sve što sam do sada video ukazuje samo na jedno. Treba što pre istražiti i upoznati se sa predivnom komšinicom. Naravno da mislim na Rumuniju. 😊 Na ovo „provodadžisanje“ sam krenuo sa KAUP-om i svakako toplo preporučujem posetu ovoj destinaciji.

Koordinate: 45.1765, 21.8132
Rastojanje od BG: 170km
Težina: 3 – TAMAN MERKA
Način realizacije: PLANINARSKI KLUB
Oprema: RANAC, PATIKE, TRENERKA

 

 

Vikend avantura je bila planirana za upoznavanje sa Nacionalnim parkom Semenik i to njegovim delovima koji su pod najstrožem režimom zaštite. Nacionalni Park Semenik se smestio na obroncima Aninskih planina, opružio na 35.000 hektara i prigrlio veći broj pećina, vrela, vodopada, jezera, kanjona…

 

 

 

Uživajući u raznovrsnosti klimatskih i reljefnih diverziteta, svoj dom su ovde našli hrast, bukva, grab, kao i široka lepeza raznobojnog planinskog i obalskog rastinja. U predivnom ambijentu, koji nije mnogo propatio od pogane i gramzive ruke moderne civilizacije, mogu se sresti karpatski medved, karpatski vuk, lisica, divlja svinja, divlja mačka, jazavac, ris, zlatni orao, sivi soko, ali i poskok, kornjača, daždevnjak…

 

 

Put nas je vodio preko Bele Crkve sve do najgoreg graničnog prelaza na kome sam ikada bio. Granični prelaz Kaluđerovo je nešto kao mešavina crne rupe i Bermudskog trougla koja usisava vreme, živce, strpljenje… Nit’ manjeg prelaza sa manje saobraćaja nit’ veće opuštenosti zaposlenih i više bačenog vremena za sve koji čekaju samo da se lupi pečat.

Nakon završetka ove mučne epizode i razmene novca koju toplo preporučujem, jer nigde ne primaju evre u ovom delu Rumuniji, stižemo na odredište. Garlište je malo selo u kome je vreme stalo. Ovde ljudi žive oskudno boreći se svakodnevno za puko preživljavanje. Identično kao i mnoga sela u Srbiji sa jedinom razlikom što ovde slabo divane srpski.

 

 

 

Napuštamo autobus, dotežemo opremu i odlučno krećemo u pravcu šume, reke Garlište i istoimenog kanjona. Zov kanjona je bio izuzetno primamljujući. Meni posebno, jer obožavam kanjone. Na prvi pogled slični, a opet toliko različiti.

 

 

 

Svaki je moćan, budi strahopoštovanje, primorava vas da revidirate neke svoje životne stavove. Uglavnom, daleko od očiju javnosti, i sakriveni od Sunca, svaki kanjon kreira svoj mikrosvet i neponovljivu atmosferu. Upravo taj osobeni svet i rezultat vekovne borbe stene i vode daju impozantnu i veličanstvenu notu.

 

 

 

Ovaj predeo nosi naziv i Dolina vodenica, mada čovek ne može da se ne zapita ko je i kako donosio tolike količine žita. Pretpostavljam da su bile velike količine, jer je nekada bilo čak 30 vodenica od kojih su danas ostali samo obrisi i konture.
Iako smo bezpogovorno i omamljeno hitali ka kanjonu, nismo bili iznevereni. Raznolikost, prirodne kreacije i izazovne prepreke, sve je bilo pred nama i ostalo je samo da se prepustimo avanturi. Prvi deo kanjona je i najdinamičniji, jer su tu pozicionirani vodopadi, duboki kotlovi, kameni mostovi, pećine…

 

 

Međutim, smatram da se u svakom delu kanjona mogu naći unikatne lepote, samo ako znamo gde i kako da ih tražimo. Svoju mrvu zadovoljstva koja mi ispunjava dušu nalazim u nesvakidašnjem bilju, foto kadrovima, u žuboru reke i njenom klobučenju preko stena, cvrkutu ptica, pa i u tragovima divljači i refleksijama na onim delovima gde je reka namerno usporila i dozvolila da se ogromne gromade ogledaju.

 

 

 

Iako se ne prelazi reka ni jednom i nema kvašenja i sa te strane deluje kao laganija tura, kanjon je „pokazao svoje zube“ u par navrata. To su tačke koje zahtevaju malo veštine, gde je neophodno uzverati se uz korišćenje sajli.

 

 

Svakom kanjonu treba prići oprezno, sa dosta respekta, jer svaka nepažnja i potcenjivanje može skupo da košta. Ne treba biti u grču, ali klizave stene, tepisi od lišća, potencijalni odroni, sipar ili zmije su sasvim dovoljan razlog da zaboravite na preopuštenost. Ne želim da plašim, samo da upozorim.

 

 

Na ovakvim mestima često je mala vajda od poziva u pomoć, a i ona je itekako uslovljena nezgodnom konfiguracijom terena i vašim tačnim položajem. Upravo smo imali ovakvu situaciju kada je jedna planinarka izvrnula zglob. Dobrom organizacijom i svesrdnom pomoći svih učesnika uspeli smo da evakuišemo ženu iz kanjona i da, do duše, po mraku svi izađemo iz kanjona. Teško je rečima opisati šta sve struji telom dok se na kanjon spušta gusti mrak, a pritom znate da u okolini ima medveda i vukova. Može da se desi da čujete šuškanje gde ga nema i da uočavate nepostojeće konture između drveća. 😊

 

 

Jutarnja magla nas je čekala da završimo sa doručkom, podigla se i dozvolila nam da izvedemo planiranu turu. Jesen se najlepše doživljava u mešovitim šumama kada se dešava potpuna transformacija lišća i kulminacija njegovih vrištećih boja.

 

 

 

Kao da drveće oslobađa akumuliranu sunčevu energiju tokom leta i dokazuje da je naš vokabular koji opisuje boje, ipak, nedovoljno bogat.

 

 

Krećemo se šumskim stazama, ispod Medveđeg vrha (Culmea Ursilor) i uz put nailazimo na klasični šumski enterijer. Nailazimo i na par manjih pećina koje su ponornice označile kao zgodno mesto da se pojave ili nestanu sa lica zemlje. Nakon osam kilometara i prijatne detoksikacije u šumskom okruženju, poznatije kao dendroterapija, stižemo do jezera Buhui. To je inače prvo veštačko jezero izgrađeno u Rumuniji.

 

 

 

Odmah, na prvu loptu, jezero me kupilo. Nadrealno je mirno, spokojno, bezbrižno. Ušuškano između Karpatskih obronaka, ovaj biser prirode je siguran da za njegovo postojanje jako mali broj ljudi zna. Samo je čekalo mene da obelodanim njegovu poziciju.

 

 

 

U idiličnoj atmosferi pojavljuju se foto kadrovi za pamćenje i skoro svaki je za wall paper. Po besprekorno mirnoj površini ogledaju se gore i šume razlivajući prelepe boje dokle god oko dobacuje.

 

 

 

U nekim trenucima ova pitoreskna stabla se toliko savršeno odražavaju u vodi, da izgleda kao da stoje naopako. Svi koji volimo fotografiju, pa i mi što ne znamo previše, besomučno smo pokušavali da nađemo najbolji ugao koji bi dočarao pravu jesenju čaroliju.

 

 

Fotka po fotka, korak po korak, lagano se udaljavamo od impresivnog jezera, a silazak u mali rudarski grad u kojem nas je čekao prevoz je bio povratak u realnost. U povratku su se potpuno nekontrolisano vrtele misli o ponovnom dolasku u Rumuniju.

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.