Via ferrata Berim

objavljen u: Prirodopisi | 0

Nikada ranije nisam bio na Kosovu i osećao sam neku vrste sramote zbog toga. Svi se nešto busamo u grudi, kao ne damo Kosovo, tamo su naše svetinje i preci, ali realno se malo toga radi po tom pitanju. U najvećem delu Srbije, Kosovo se pominje samo pred izbore i još se može čuti  od huligana na utakmicama: „KO-SO-VO je srce Srbije“. Najmanje što sam mogao da uradim je da ga posetim i napišem reportažu.

Ruku na srce, nije tek tako jednostavno otići. Medijski pritisak je ogroman i konstantno nam pune glave sa polu informacijama i dezinformacijama. Nije mi bilo svejedno kada sam trebao da krenem na put sa BG tablicama i trudnom suprugom. Ali nakon provedenog vikenda tamo, mogu samo da kažem da sam se bezbednije osećao nego u nekim delovima Beograda.

 

Koordinate: 42.935700,20.626794
Rastojanje od BG: 320km
Težina: 5 – RAZMISLI JOŠ JEDNOM
Način realizacije: SOLO
Oprema: RANAC, TRENERKA, PATIKE

 

 

Ciljana destinacija je bila Mokra Gora i put do nje vodi ibarskom magistralom preko Kraljeva i Novog Pazara. Stiže se za oko pet sati vožnje. Kada ste već u ovom delu zemlje, grehota bi bilo ne obići manastir Crnu Reku. Srpski Ostrog, kako ga u narodu nazivaju, krase mnoge interesantne priče. Podignut je u dubini stene u 14.veku pored reke, veruje se da je jedini manastir na teritoriji Srbije koji nije bio rušen u brojnim ratovima i vezuju ga za program lečenja narkomana. Pored njih po pomoć dolaze iz svih krajeva, pa i iz inostranstva, jer se veruje da su mošti Svetog Petra Koriškog i voda koja izvire u pećini čudotvorni.

Legenda kaže da je Sveti Jovan Devički posle kosovskog boja došao u isposnicu da se moli, ali se njegova molitva nije čula od huka planinske reke. Iznerviran, uzviknuo je „Umukni već jednom crna reko!“ I od tada, samo na tom delu, reka je postala ponornica, a manastir koji je tu kasnije sagrađen je dobio ime Crna Reka.

 

 

Mokra Gora pripada planinskom vencu Prokletija i opravdano nosi naziv „mokra“. Njena neobuzdana i široka zaravan obiluje jezerima, izvorima pitke vode i gustim šumama koje ne dozvoljavaju previše suncu da dopre do tla. U takvim uslovima samo najjači opstaju. To se odnosi na floru i faunu, ali posebno na ljude. 😉 Ova skoro netaknuta priroda je dom velikom broju endemičnih i uobičajenih biljaka, ali i životinjama na koje nailazimo samo u zoološkim vrtovima ili basnama. I ovde sam primetio poražavajuću obrnutu proporciju, što je manje ljudi to je bujniji život. Sa koje god strane da „napadnete“ planinu postoji

 

mogućnost na naiđete na petoigličasti bor, omoriku, smreku, šafran, borovnicu, pečurke vrganj i lisičarku, ali i na lisicu, srnu, divlju svinju, zeca, divlju mačku, vuka ili medveda. Lepotica Balkana, kako ju je nazvao Jovan Cvijić, ponosno para nebo sa svojim vrhovima preko 2.000 metara, ali istina, nisu svi na našoj teritoriji. Doduše, više i ne znam koja je naša teritorija.

 

Brojne negativne vesti koje godinama „duvaju“ sa Kosova stvorile su neki vid ignorisanja kod žitelja Srbije, te su sve ove lepote i blagodeti nekako ostale skrajnute. Da ne ostane potpuno sklonjeno sa turističkih mapa pobrinula se inicijativa Outdoor In, koja se godinama bavi unapređenjem i razvojem turizma uz pomoć inostranih fondova (a kako bi drugačije). Ljubav prema zavičaju, entuzijazam, kreativnost i požrtvovanost rezultirali su ponudom sa kojom se ne bi postideo ni neki dobro razvijeni centar u Alpima. Svi koji prevaziđu predrasude i neopravdane strahove moći će u ovom rajskom krajoliku da uživaju u preko 100 kilometara planinarskih staza, biciklizmu, ali i paraglajdingu, pecanju, plivanju. Posebno su ponosni na ferratu na stenama Berima koja je po svojoj veličini i zahtevnosti jedinstvena na Balkanu.

 

 

U Zubinom Potoku postoji nekoliko hotela i domaćinstava u kojima možete da obezbedite spavanje. Ali, smatram da je to pogrešan potez. Za potpuni doživljaj lokaliteta, upoznavanja ljudi i lokalnih navika toplo preporučujem kamp Rezala na obali jezera Gazivode. Kamp vode dva prava lafa, Ricko i Željko. Veseli, otvoreni, duhoviti. Pored toga što su deo organizacije i mogu da vam pruže sve potrebne informacije, oni će učiniti sve da vam bude prijatno.

 

 

Osećao sam se više kao rođak sa kojim se nisu dugo videli nego kao gost sve do trenutka kada je trebalo da se plati. Šalu na stranu, cene su više nego korektne. Spavanje je 500, doručak 150-200, ručak 400, pivo 100 dinara. Kamp raspolaže sa 20 ležaja, zajedničkim tušem i wc-om i šankom. Sa terase se pruža pogled na jezero gde se u retko lepoj vodi Ibra ogledaju i nebo i planine. Zato i ne čudi da se ovde skupljaju planinari, pecaroši i ostali avanturisti da u smiraj dana prepričavaju dogodovštine u hedonističkoj atmosferi.

 

 

Via ferrata ima italijanski pedigre i znači „Gvozdeni put“. To je put kroz nepristupačan teren koji postaje „prohodan“ postavljanjem metalnih prečki i gazišta, dodatno osiguran sa čeličnom sajlom. Putem via ferrate se može kretati vertikalno i horizontalno prateći nepravilnosti terena i/ili stena. Postoji nekoliko međunarodno priznatih skala za ocenu težine i prema svakoj od njih, via ferrata Berim spada u red srednje teških.

 

 

 

Ova interesantna aktivnost spada u red ekstremnih i koristi se, radi povećanja bezbednosti, alpinistička oprema. Kao po pravilu, ekstremni sport i specijalistička oprema se serviraju uz veliku dozu adrenalina i uzavrele krvi. Učesnici moraju biti psihički i fizički dobro pripremljeni. Za one koji prirodu gledaju uglavnom preko malih ekrana, savetujem da se malo aktiviraju pre nego se upute u osvajanje izazovne berimske stene.

 

Akcija kreće zaduživanjem opreme koju čine šlem, rukavice, pojas i via ferrata set – dve gurtne sa karabinerima i šok – apsorberom. Nakon inicijalnog brifinga i mini ferrate, koja služi kao poligon za pokazivanje tehnike i razbijanje početne treme, usvojio sam dve stvari. To i vama savetujem. Šlem se ne skida ni u jednoj situaciji i nikada ne dozvoli sebi da nisi vezan!

IMG_20170617_132520

 

Osokoljen novim usvojenim znanjima smelo sam krenuo u savladavanje prve etape. Međutim, vrlo brzo sam shvatio, dok sam bio pričvrljen za stenu, da sve što sam pročitao i video u trenucima pripreme pada u vodu. Osećaj je apsolutno jedinstven. Zalepljeni ste za stenu i osećate da umesto krvi adrenalin teče vašim venama. Znojite se. Ne od napora, koliko od misli koje prolaze kroz glavu dok stežete metalne prečage kao da su vam najmilije u životu.

 

 

Sve je na vama. „Šta ako ruke ne izdrže?“ – dodatno opterećujete psihu. Morate probuditi veru u sebi i podstaći istrajnost. Vi ste jedini koji vam može pomoći da dogurate do kraja! Ali, džabe sve ovo ako mozak neće da procesuira informacije. Džabe, ako je strah pobedio racio.

Ovo je mesto odakle, ako ih ima, dođe do odustajanja. Ruku na srce, prvi deo je najteži, i psihički i fizički. Pored ličnog doživljaja datih okolnosti, postoji na dva, tri mesta i ispupčena stena koju treba savladati.

 

 

Srećom, nisam se dao pokolebati i grabio sam svih 80 metara uz vertikalnu stenu do prvog i jedinog odmorišta. Pauza je u pećini i na klupici sa koje se pruža pogled kao za turističke brošure. U trenucima opuštanja dok se pogled gubi u daljini shvatate da prolazite kroz vrhunsku avanturu, da ste na mestu gde je malo ljudi bilo pre vas, u neposrednom kontaktu sa sirovom prirodom. Čak ni na klupici nema opuštanja, vez je i dalje u pripravnosti.

 

 

Staza nastavlja kroz pećinu, što celoj turi daje speleološku notu, a vama duboko istraživački senzibilitet. Ekipa je bila mala, ali odabrana. Svima nam je bilo prvi put, ali smo se iz neobjašnjivih razloga ponašali nekako iskusno. Verovatno je tome doprineo i

 

 

instruktor Bane svojim veštim dirigovanjem. Korak po korak napredujemo, savladavamo stene i prepreke, dok šuma i objekti ispod nas sve više dobijaju obrise neke makete. U to stižemo do jednog nezgodnog dela, potrebno je savladati stenu vertikalnim hodom u dužini od 15-tak metara. Da biste pogodili gazište morate da spustite pogled. To je trenutak kada ćete imati šta da vidite ili da kažem, ne vidite. Ispod vas je ambis od 300m i samo vaša spretnost i spremnost vas dele od njega.

 

 

Posle početnog šoka, uhodate se, „oguglate“ na okruženje i jako vam se dopadne, pa mislite da biste mogli da penjete u nedogled. Nažalost, u ovom trenutku via ferrata Berim je plombirana na 300 metara nadmorske razlike za koju će vam trebati 3-5h sati u zavisnosti od veličine grupe. Tu se izlazi na vrh druge stene Berima, na 1520 metara n.v. Predah i uživanje u pogledu na jezero Gazivode, Kopaonik, Hajlu, Prokletije i Rogoznu je pravi melem za dušu i telo.

 

 

 

Odatle smo mogli mnogo bolje da sagledamo planove i projekte za izgradnju visećeg mosta i via ferrate do vrha treće stene Berima koji bi ovu avanturu podigli na najrespektabilniji mogući nivo.

 

Treća stena vrha Berim

Nemojte misliti da je avantura gotova, spust je izuzetno nezgodan. U pitanju je prilično strm sipar i možete imati dosta problema ako ste u obući sa tankim đonom. Znam da je teren izuzetno nezahvalan, ali apelujem na ljude iz organizacije da probaju da iznađu neko rešenje za povratnu stazu.

 

 

Što se planinarenja tiče, 100 kilometara sređenih staza stoji na raspolaganju. Neke idu na Berim, neke na Rogoznu, neke su kružne i među njima ima lakših i težih. Odlučili smo se za laganiju varijantu i odlazak na vidikovac Rezalska Glava. Bez obzira da li idete od kampa markiranom stazom kroz šumu ili kolima do obronaka Mokre Gore, čeka vas prijatna šetnja kroz šumarke i raznobojnim cvećem opkoljene livade Musine zaravni. Sa vidikovca se pruža predivan pogled na jezero Gazivode i zelenu Rogoznu. Ovo je tura na koju možete krenuti i sa decom.

 

 

Za kraj, evo i osnovnih smernica koje vam mogu pomoći u organizovanju ovog fantastičnog provoda. Većinu informacija ćete naći na internet prezentaciji Outdoor In-a, a pomoć oko smeštaja, klope i rasporeda aktivnosti možete dobiti kod Ricka- 065/3756244 ili kod predsednika inicijative Dragiše Mijačića- 063/8550929.

 

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.