Zmije otrovnice i prva pomoć u slučaju ujeda

objavljen u: Povezani tekstovi | 0

 

Krstareći internetom naišao sam sjajan tekst koji može da nam pruži višestruke koristi. Ljudima koji dosta vremena provode po šumama, planinama i kanjonima može da dâ stručnu perspektivu u slučaju ujeda zmije, kao i savet za efikasnije i pribranije delovanje. Sa druge strane, ljudima koji se ponekad nađu u prirodnom okruženju može pomoći oko smanjenja prilično bezrazložnih fobija. I na kraju, valjda, će pomoći i zmijama ako ljudi počnu da ih manje ubijaju samo zato što su se našle blizu njih.

 

Tekst sa sajta Srpskog Herpetološkog Društva “Milutin Radovanović” prenosim u celosti.

 

Za sada, nažalost, za teritoriju Srbije ne postoje objedinjeni podaci o ujedima otrovnih zmija, njihovom tretiranju u zdravstvenim ustanovama i eventualnim posledicama koje ti ujedi imaju na lјude. U nekim od zemalјa u okruženju postoji uređenija evidencija – ali u tim državama i zmije su brojnije, te su i susreti lјudi sa njima češći nego u Srbiji.

Primera radi, za jedan diplomski rad u Hrvatskoj prikuplјeni su podaci o ujedima zmija u okolini Zagreba i u južnom delu zemlјe, na granici sa Bosnom i Hercegovinom, za period između 1998. i 2008. (61 otpusna lista). U prvom regionu registrovano je prosečno 4,8 ujeda godišnje, a u drugom 1,3; ujedene osobe imale su uglavnom posledice umerene težine, a smrtnih slučajeva nije bilo. Za Bosnu i Hercegovinu objavlјeni podaci postoje, npr. za područje Mostara: u periodu od 1983. do 2006. registrovano je ukupno 389 ujeda otrovnih zmija. Gotovo polovina ujedenih su zemlјoradnici; od njih je preko 99% bilo ujedeno po prvi put, većinom za otkriveni deo tela; ujedi su bili najčešći između juna i septembra (bezmalo 65%). Od svih tretiranih osoba preminula je samo jedna.

Veoma često se broj i efekti ujeda otrovnih zmija preuveličavaju, ne samo u našoj zemlјi. Međutim, sve se češće ističe da, čak i u predelima sa neuporedivo većim brojem otrovnih vrsta zmija (npr. Australija) tokom godine više lјudi strada od uboda medonosnih pčela nego od ujeda ovih otrovnih gmizavaca.

Kao i u drugim regionima pod uticajem umerene klime, većina zmija u Srbiji, uklјučujući i otrovnice, može se sresti od ranog proleća do pozne jeseni. Ujed otrovnica poznaje se po dve ubodne ranice na odstojanju od 6 do 10 mm, koliki je razmak otrovnih zuba naših vrsta. Otrovne zmije ponekad nanesu i tzv. suvi ujed, pri kojem ne ubrizgaju otrov (tragovi zuba mogu postojati, ali su suvi). Takav ujed služi samo da zastraši napadača.

 

 

Ujed pri kojem zmija ubrizga otrov u ranu praćen je, najčešće, bolom i otokom. Znaci trovanja zavise od opšteg zdravstvenog stanja ujedene osobe i od dela tela na kojem je ujed: izraženiji su ako je ujedena starija osoba ili dete, te ako je ujed lociran na glavi ili vratu. Od simptoma se javlјaju: znojenje, opšta slabost, ubrzano disanje, dijareja, povraćanje i gubitak svesti. Tragovi ujeda obično krvare, brzo se javlјa oteklina, utrnulost i crvenilo. U nekim slučajevima mogući su i masovni otoci.Od prve pomoći treba primeniti samo istiskivanje mesta ujeda do pojave sukrvice: rana se nikako ne sme isisavati! (postoji velika šansa da u usnoj duplji postoji mikro-ranica preko koje otrov može ući u krvotok.

 

                        Trag ujeda otrovnice

Jedino što se još može uraditi odmah nakon ujeda jeste spajanje ranica ujeda finim rezom (skalpelom ili nožem), čime se povećava površina za istiskivanje otrova. Otrov koji se zadržao na površini kože treba jednostavno obrisati suvim ubrusom (otrov ne može da prodre kroz neoštećenu kožu). Ujedeno mesto po mogućnosti tretirati hladnim oblogama. Ujedenome treba dati što više tečnosti (vode!). Uzimanje alkohola, kafe, čaja, energetskih pića ili bilo kojih lekova nije dozvolјeno: većina tih supstanci dovodi do širenja krvnih sudova i povećavanja propustlјivosti njihovih zidova (jednom rečju, pospešuje se cirkulacija krvi), čime se olakšava prodiranje otrova dalјe od mesta ujeda. Izuzetno je važno i da se ujedena osoba umiri: panika i nagli pokreti ili trčanje, između ostalog, ubrzavaju cirkulisanje krvi (i limfe) kroz organizam i samim time samo doprinose širenju toksina kroz organizam.

 

Važno je imobilisati ujedeni ekstremitet. U nekim slučajevima (kada ste znatno udalјeni od naselјenog mesta) može se primeniti i podvezivanje ako je osoba ujedena za ekstremitet (ruku ili nogu). Podvezivanje se vrši uz oprez, jer se u slučaju neadekvatne podveske ili dužeg zaustavlјanja krvotoka može naneti šteta veća od one koju bi prouzrokovao sam otrov. Kao podvesku ne treba koristiti pertle, užad i sl., nego trakaste komade tkanine (npr. zavoj): cilj podvezivanja nije potpuno prekidanje cirkulacije iznad ujedenog mesta, nego njeno usporavanje, relativno ravnomerno raspoređenim pritiskom na većoj površini. Podvesku povremeno treba otpuštati, pa nanovo umereno pritezati. Nakon ukazane prve pomoći ujedenu osobu treba transportovati do najbliže zdravstvene ustanove, gde će biti na odgovarajući način pregledana i zbrinuta. Serum protiv zmijskog otrova sme dati samo osoba ovlašćena za to (lekar)! Samoinicijativno i davanje seruma van zdravstvene ustanove nije preporučlјivo: moguća je pojava anafilaktičkog šoka, usled kojeg može doći do smrtnog ishoda, i to u roku od nekoliko minuta!

Mora se imati na umu da klinička slika i opšte stanje ujedene osobe izgledaju veoma loše, ali je prognoza posle ukazane prve pomoći pozitivna. Smrtni ishodi su, u slučaju ujeda naših otrovnica, izuzetno retki. Kako je napred navedeno, na otrov su osetljiviji deca i stariji, kao i alergične, hronično obolele ili osobe slabijeg imuniteta.

ujed-smukaZdrav odrastao čovek se od ujeda uglavnom potpuno oporavi i najčešće ne oseća nikakve posledice.
Kako lekarska pomoć nije uvek dostupna, preventivne mere su, ipak, najbitnije kada je u pitanju rizik od ujeda otrovnih zmija. Pre polaska na nepoznat teren treba se informisati o potencijalnim opasnostima – ne samo o npr. konfiguraciji terena, postojanju izvorâ i sl., nego i o živom svetu sa kojim su susreti u divlјini neizbežni. Zbog toga u principu pri kretanju kroz prirodu treba nositi čvrstu obuću i što čvršće, duge pantalone, i strogo voditi računa o tome gde se spuštaju ruke (npr. pri branju bilјaka ili veranju uz stene) i gde se staje ili seda, pošto su noge i ruke najčešća mesta ujeda. Komentari i izgovori poput: „Neću valјda u sred leta da nosim duge pantalone i duboke cipele?!“ ne spadaju u domen racionalnog razmišlјanja i ponašanja.

U Srbiji su prisutne tri vrste otrovnica, iz porodice Viperidae-a:

 


Poskok

Poskok (Vipera ammodytes) je vrsta koja se može sresti na gotovo svim mestima do 1.500 mnv južno od Save i Dunava. Poskok je naša najveća otrovnica. Preferira osunčana staništa, kao što su kamenjari, otvorene osunčane šume, žbunje i slično. Često se nalazi u neposrednoj blizini naseljâ. Ova vrsta je u Srbiji zaštićena.

 

Šarka

Šarka (Vipera berus) je zmija sa prilično fragmentisanim (rascepkanim) arealom u Srbiji. Iako se obično povezuje sa visokoplaninskim staništima, ove vrste ima i u nizijama. U Vojvodini se može sresti na nekoliko lokaliteta, kao što su Fruška gora, Vršački breg, Obedska bara i Zasavica. Na ovim mestima u Vojvodini populacije su prilično male, tako da je mala verovatnoća da se sretnete sa ovom vrstom zmije. Južno od Save i Dunava sa šarkom se možete sresti na nekoliko planina, kao što su Kopaonik, Stara planina, Šar planina. Šarka je u Srbiji strogo zaštićena vrsta.

 

Šargan

Šargan (Vipera ursinii) je naša najmanja otrovnica, ujedno i najbezazlenija. U Srbiji ima veoma ograničen areal i može se sresti samo na Šar planini i Prokletijama. Šargan je takođe strogo zaštićena vrsta. Prema Crvenoj listi Međunarodne unije za zaštitu prirode, ova vrsta je ranjiva.

 

Adaptacija:

Nenad Nešić

Izvor: Srpsko Herpatološko Društvo

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.