Ugrožene životinje Srbije – sisari

objavljen u: Povezani tekstovi | 7

 

Sisari su posebno ugrožena životinjska vrsta. Oni svakako trpe posledice naših nepromišljenih aktivnosti kao što su uništavanje staništa i nekontrolisano korišćenje otrova. Kako spadaju u najveće životinje koje su na vrhu lanca ishrane, sisari u čoveku izazivaju i potrebu za dokazivanjem. Naravno, izopačenim. Sisari su mete raznoraznih hajki, čeka, ali i potvrde muškosti i ljudske dominacije.

Koliko samo njih ubije nedužnu životinju zbog trofeja? Da živimo u izokrenutom sistemu vrednosti pokazuje i sam naziv. Pa, zar trofej nije nagrada za neko nadprosečno dostignuće u sportu ili nauci? Kako smo uopšte došli do toga da ubistvo i brisanje nekih populacija sa lica Zemlje nazivamo dostignućem? Razmišlja li o ovome krvnik kome je neophodna jelenska glava iznad televizora?

U nastavku slede interesantne kratke priče o najugroženijim sisarima Srbije.

 

Balkanski ris

 

(Lynx lynx martinoi) je najmalobrojnija vrsta divlje mačke u Evropi. Za njega važi metafora kao za novčanicu od 500 eura – svi znaju da postoji, ali je niko nije video. 😊

 

Šalu na stranu, situacija je krajnje alarmantna. Teško je ustanoviti precizan broj, a procene se kreću od 50 do 100 jedinki što ga stavlja na listu kritično ugroženih životinja. Iako ga, više iz neznanja, smatraju opasnim po čoveka, nisu zabeleženi slučajevi napada. Sa druge strane, o ubistvima riseva zbog trofeja ili krzna moglo bi se naširoko pisati. Pored čoveka, problem za balkanskog risa prave i njegovi rođaci. Brojčano nadmoćniji karpatski risevi zauzimaju teritoriju i potiskuju ih na skučenu teritoriju severne Makedonije i Albanije, istočne Crne Gore i južne Srbije. Postoje programi za očuvanje ove predivne divlje mačke, ali usred brojnih političkih neslaganja pomenutih zemalja i krivolova maloumnih pojedinaca, oni do sada nisu pokazali neke značajnije rezultate.

 

 

Mrki medved

 

(Ursus arctos) je najveći sisar koji živi na našim prostorima. Baš zbog te činjenice su mu potrebna velika prostranstva za kretnju, a takav broj slobodnih i nezagađenih predela je sve manji, i u Evropi i u Srbiji. To je i glavni razlog zašto ih je ostalo svega pedesetak u Srbiji. Postoji nekoliko zabeleženih primeraka na Goliji, Jadovniku, Kučaju, a pre neku godinu je ponovo primećen i na Staroj planini. Najveća populacija, oko 45 jedinki, je na Tari. U zadnje vreme se vrši dosta aktivnosti usmerenih ka očuvanju ove predivne životinje – postavljaju se hranilišta, zabranjen je lov, radi se monitoring…, ali i dalje je veliko pitanje da li će sve to biti dovoljno. Mrki medved je svaštojed, oko 95% je biljna hrana dok je ostatak čine riba i strvine.

Naravno da se čovek izuzetno plaši mrkog medveda koji je u svakom smislu fizički dominantniji od nas, ali realnost je da se on uvek trudi da izbegne susret. U tome mu pomaže neverovatno čulo mirisa i sluha i čim oseti prisustvo čoveka beži duboko u šumu. Kakve sam sve ljude upoznao, moram priznati da ga potpuno razumem. 😉

 

Vidra

 

(Lutra lutra) je sisar koji živi u čistim i nezagađenim vodama, tako je da je njena ugroženost nepogrešiv pokazatelj nivoa zagađenosti naših reka.

Otrovi i pesticidi koji se (ne)svesno bacaju u reke zatrovali su vodu, ali i ribe pa se tako broj vidri smanjuje svake godine. Pošto smo usvojili stav da smo mi „vlasnici“ reka i svega u njima, ribolovci doživljavaju vidre kao konkurenciju protiv koje se treba boriti. U pitanu je inteligentno, osećajno i miroljubivo biće. Nešto mi govori da se većina ljudi ne bi mogla pohvaliti ovim epitetima.
Vidre nastanjuju priobalne predele, kanale reka oko kojih ima drveća i jazbina ispod zemlje. Uglavnom love noću, a toliko su dobri plivači da im maltene ništa ne može umaknuti. Najviše love ribu, ali plen može biti i žaba, rak, insekti i sve slično što može da popuni 15-ak procenata njihove težine koju na dnevnom nivou moraju da unesu.

 

Bez obzira na činjenicu da je strogo zaštićena vrsta i da postoje sporadične aktivnosti usmerene ka njenom sačuvanju, mislim da njena sudbina zavisi od globalnog ekološkog stanja u državi. Jedino ukoliko nekim čudom napravimo zdrav ekosistem, postoji šansa da i dalje ovo predivno i živahno stvorenje krasi naše reke.

 

Šareni tvor

 

(Vormela peregusna) je sitan mesožder koji je uglavnom nepoznat široj javnosti. Od mnogo poznatijeg rođaka, običnog tvora, razlikuje ga što nema belu liniju na leđima, već žutu dlaku i pege. Ne pušta tečnost neprijatnog mirisa, sem kad se brani. Iako može da zavara svojom umiljatom pojavom, on je daleko od toga. Izuzetno je agresivan i ratoboran posebno kad je u pitanju odbrana teritorije ili nesuglasica oko hrane. Kod nas se može naći na Kopaoniku, Pešteru i Kosovu. Glavni razlozi nestajanja ovog prgavog mesoždera su suzbijanje prirodnog staništa i brojni otrovi koji se koriste u borbi protiv glodara. Kao zaštićena vrsta proglašen je još 1996. godine, ali bez obzira na to, nije primećen značajniji napredak u očuvanju ove vrste.

 

Dabar

 

 

(Castor) je sisar kojeg smo uspeli da istrebimo pre stotinak godina. Lovljen je zbog skupocenog krzna, zatim se verovalo u lekovitost masti koju ispušta iz žlezda, a njegovo meso se znalo naći i na bogataškoj trpezi. Nismo samo mi bili uspešni u eliminisanju dabrova, pa se danas na celom Evroazijskom prostranstvu može naći samo na nekoliko lokacija. Zbog toga je posebno bitan čin Bavarske vlade koja je Srbiji pre 15 godina poklonila 4 porodice sa 31 jedinkom dabrova koji su naseljeni u specijalnom rezervatu prirode „Zasavica“. Putem čipovanja i praćenja zaključeno je da se jako dobro adaptirao i ne samo da uvećava svoju koloniju, već se proširio i na oblast Podrinja i još nekoliko lokacija.

 

Ova plašljiva i simpatična životinja se hrani isključivo biljnom hranom i živi skladnim porodičnim životom – mužjak donosi materijal, a ženka organizuje dom. Netrpeljivost pokazuje samo u susretu sa drugim porodicama dabrova, tako da im se teritorije retko prepliću. Ne uništava riblji svet niti useve oko svojih staništa, tako da nije meta negodovanja lokalnog stanovništva. Jedini problemi nastaju oko brana i odvodnih kanala koje zatrpavaju, pa taj deo dodatno negativno utiče na već ogromne probleme oko poplava koje se pojavljuju u zadnje vreme. Ali, valjda će i ljudi koji vode državu u nekom trenutku početi da rešavaju probleme koji zaista tište sve nas.

 

Vuk

 

(Canis lupus) je životinja čija je sudbina neraskidivo isprepletana sa čovekovom. Od divljenja i poštovanja do mržnje, straha i ubijanja. Kod nekih naroda je božanstvo, dok je u drugim satanizovan. U srpskoj mitologiji vuk zauzima posebno mesto. Svaki narod se vezuje za neku životinju, a za Srbe je to definitivno vuk. Vuk je snažan, hrabar, opasan, ali i porodičan, odan, slobodan, divlji. Postoji veliki broj imena i prezimena sa korenom reči vuk, što govori o izuzetno velikom uticaju na podsvest srpskog naroda. Ipak, to nam uopšte ne smeta da svake godine ubijemo od 100 do 150 vukova. Nadaleko su čuvene tradicionalne hajke na vuka, gde ljudi kao u nekom transu pokušavaju da pobiju sve što liči na vuka. Posebno mi je sramna činjenica da postoji cenovnik po kome će neki stranac dobiti legitimno pravo da se iživljava po našim šumama dok će lokalac, ograničenih vidika, misliti kako ga je nasamario i „maznuo dobru lovu“.

Postoje i sistemski problemi. Nije do kraja definisan status vuka u Srbiji, u Vojvodini je zaštićena životinja dok u ostatku Srbije nije. Pojedini izvori (naklonjeni lovu) dostavljaju podatke o povećanju populacije, dok ljubitelji prirode javljaju alarmantne podatke sa terena. Postoje neki predlozi da se sačuva životinja koja je nekada naseljavala celu severnu hemisferu, a danas je svedena na par lokacija. Reč je o sinhronizovanim i organizovanim akcijama kao što su utvrđivanje veličine čopora, starosne i polne strukture, monitoring, osnivanje hranilišta, čime bi se omogućila kontrola brojnosti. Naravno da u Srbiji za sve što ne donosi momentalni profit, reakcije su mlake i usporene.

 

Nažalost, ovo nije konačan spisak, ugroženi su i divokoza, hermelin, muflon, divlja svinja, divlja mačka, zec… Ne znam da li samo ja primećujem poražavajuću metaforu. U trenutku nestajanja životinjskih simbola Srbije, vuka na zemlji i orla krstaša u vazduhu, nestajemo i mi kao narod. Generalno, budućnost nije svetla za čovečanstvo, i krajne je vreme da stavimo prst na čelo. Kad se već busamo u grudi kako smo najinteligentnija bića na planeti, trebali bi da počnemo da se ponašamo u skladu sa tom laskavom titulom. U suprotnom ćemo vrlo brzo ostati najinteligentnija, ali i jedina bića na Zemlji.

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

7 Responses

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.