Dolina Soče

objavljen u: Prirodopisi | 4

Zagrljaj smaragdne lepotice

 

Prošle godine smo želeli da probamo nešto drugačije u odnosu na, u narodu, opšte prihvaćeni vid letovanja. Umesto prilično pasivnog čvarenja na vrelom grčkom suncu, opredelili smo se da porodični odmor provedemo aktivno u Sloveniji. Ispostavilo se kao pun pogodak.

Slovenija je zemlja izuzetno bogata prirodnim bogatstvima koje stanovnici itekako znaju da koriste, ali i još više da neguju. Na relativno malom prostoru smestilo se 14 prašuma, preko 250 vodopada i 300 jezera. U koktelu od najfinijih sastojaka Mediterana, Dinarida, Panonske nizije i Alpa dobija se bajkoviti mozaik koji bukvalno na svakom koraku mami uzdahe.

 

Koordinate: 46.338330, 13.553638
Rastojanje od BG: 660km
Težina: 1 – OPUŠTENCIJA
Način realizacije: SOLO
Oprema: PATIKE, RANAC

 

Teško je da ne poželite da je tako i u vašoj državi. Da se razumemo, ne pričam o politici, ekonomiji ili standardu, mada bi se i tu imalo štošta napisati. Pričam pre svega o besprekornoj čistoći, nestvarno lepoj prirodi i „ludačkom“ nagonu svakog stanovnika za nekim outdoor sportom. Malo li je?

Za prvu rundu našeg odmora odabrali smo čuvenu doline Soče. Morao sam da proverim da li su silni hvalospevi tačni i da li su slike na koje sam nailazio prave ili fotošopirane. Tajna ove pitoreskne doline skrivena je u geografskom položaju. Ušuškala se između gorostasa – Jaloveca, Kanina i Triglava, na južnoj strani Julijskih Alpa, ali se na jedinoj „otvorenoj“ strani bespogovorno prepustila uticaju Mediterana. Krčeći sebi put do Jadranskog mora, smaragdna Soča vekovima kleše monumentalne gromade i stvara više manjih alpskih dolina, kanjona i virova.

 

 

Kao bazu odabrali smo Bovec, preslatko planinsko mestašce sa perfektnom lokacijom za aktivnosti koje su nam bile u planu. Kad smo već kod aktivnosti, malo je reći da je nebo granica – planinarenje, biciklizam, kajak, rafting, kanjoning, paraglajding, ferata… Sve zavisi od fizičke spremnosti i afiniteta. Jako je teško postići sve, nešto mora ostati i za drugi put. Gde god da se krene iz Boveca, u treptaju oka se nabasa na neki vodopad, reku ili makar jednu od besprekorno obeleženih planinarskih i biciklističkih staza. Zato smo imali jasan plan koji je bio prilagođen dvogodišnjem sinu, te su sve naše akcije uključivale malo vožnje, malo šetnje ili malo pogona na sve četiri i enormnu količinu upijanja nadahnjujuće prirode.

 

 

Mi smo samo malo uspeli da zagrebemo po površini:

 

Vodopad Boka (46.319302, 13.489606)

 

je najmoćniji vodopad u Sloveniji. Iako nije najviši, nijedan drugi se ne može porediti sa njim po širini ili protoku vode. Usled kišne sezone ili topljenja snega sa planine Kanin, vodopad Boka postaje veličanstven, gotovo zastrašujuć. Vode se skupljaju u jezeru u srcu planine i iznenada se pojavljuje na kamenitoj litici preko koje se stropoštava u slobodnom padu sa 106 metara, a odmah nakon toga se još tridesetak metara odbija od kamene gromade.

 

 

Upravo zbog tih snažnih udara i dolazi do erozije tla, te se dubina svake godine po malo povećava. Ovo remek delo prirode se može videti sa puta, a do uređenog vidikovca je 15-tak minuta hoda. Za potpuni prilazak je potrebno oko sat ipo, ali treba obratiti pažnju, jer je staza solidno kondiciono i tehnički zahtevna.

 

Vrelo Glijun (46.335150, 13.510202)

 

je izvor hladnog kraškog potoka. Njegove vode se skupljaju gore visoko na vencu planine Kanin i izlaze na površinu u prelepom izvoru. Nakon obilnijih padavina, sve popuca po šavovima i voda bukvalno šiklja i pršti sa svih strana. U letnjem periodu nivo vode opadne i otkrije se brojno fotogenično kamenje prekriveno mahovinom.

 

 

Od ovog moćnog izvora napravljeno je i veštačko jezero za malu hidroelektranu u kome se ogledaju okolni vrhovi.

 

 

Vodopad Virje (46.335254, 13.514194)

 

Na svom putu ka Soči, reka Glijun savladava sve prepreke i u jednom trenutku preko velike stene, u naletu kreativnosti, formira zanosni vodapad i tirkizni vir. Vodopad Virje nije previše visok, oko 12 metara, ali to mu uopšte nije minus, jer u sklopu celog koloritnog amfiteatra predstavlja idealno mesto za uživanje i sumiranje misli. Zabranjeno je kupanje i besplatno parkiranje, ali nije neizvodljivo. Do njega se stiže nakon 15-tak minuta hoda obeleženom stazom, isto važi i za vrelo Glijun.

 

 

Kanjon ili korita Soče (46.340844, 13.651181)

 

je mesto gde Soča po prvi put pokazuje i svoj hiroviti karakter. Uzvodno prema Trenti je Mali kanjon (korita), dok je nešto nizvodnije, neposredno iznad doline Lepene, Veliki kanjon Soče. Oni su spojeni, kao i mnoge druge zanimljive tačke, čuvenom Sočkom transverzalom. Problem sa ovom transverzalom je što ima previše mesta gde bi čovek poželeo da zastane, da dozvoli da ga osvoji momenat i da se napoji bojama, pa bez obzira što nije zahtevna potrebno je dosta vremena za prolazak.

 

 

Ovi vekovima vajani smaragdno zeleni bazeni predstavljaju raj za ljubitelje fotografije. A i Soča je prava namiguša, uvek zna kako da se namesti za slikanje. Odmah po izlasku iz kanjona Soča pocinje da se širi i baškari, a ubrzo joj se pridružuje i Lepenjica i združenim snagama hitaju ka Jadranskom moru.

 

 

Šunikov vodni gaj ( 46.312712, 13.65793)

 

Prateći Lepenjicu uzvodno prema planinarskom domu Dr.Klementa Juga, nailazimo na pravi skriveni dragulj. Nekako je u drugom planu u odnosu na Soču, malo skrajnut sa puta i slabije posećen. Nama neumornim njuškalima svakako neće izmaći, ostali su na gubitku. Propuštaju netaknutu klisuru dugu 100 i duboku 10 metara kroz koju teče potok sa zelenim bazenima, propuštaju harmoniju cvrkuta ptica i huka ledene vode.

 

 

U bajkovitom okruženju sve vrvi od života, pa budite spremni na susrete sa raznim živuljkama i koloritnim pečurkama okupanim nezadrživim sunčevim zracima. Ova lokacija je idealna za meditaciju i punjenje baterija. Odvojite bar dva, tri sata za potpuni doživljaj ovog lokaliteta.

 

 

Mangartsko sedlo (46.443813, 13.641502)

 

 

Prateći Koritnicu odlazimo na potpuno drugu stranu, uzbrdo pored tvrđave Kluže ka Italiji i čuvenom Mangartskom sedlu. Put od 10-ak kilometara posle odvajanja sa magistrale predstavljao je pravu avanturu. Voleo bih da sam mogao da vidim svoju facu u trenutku kada sam shvatio da asfalt solidne širine za jedan auto u stvari predstavlja dvosmerni put.

 

 

 

Do Mangartskog sedla se može stići planinarskim stazama i sa Italijanske i sa Slovenačke strane, a može kolima, biciklom ili motorima vozeći se najvišim putem u Sloveniji. Gore nas je čekao pravi alpski raj – travnate livade, opojni miris planinskog cveća i neverovatni vidikovci koji odvlače pogled kilometrima daleko.

 

 

Nastavljamo ka Italiji i vrlo brzo posle nekadašnje granice stižemo do jezera Predil smeštenom u drevnoj ledničkoj dolini. Voda je modro plava i zelena, prilično hladna, tako da se samo hrabriji kupaju. I to leti.

 

 

Na besprekorno ravnoj površini ogledaju se oštri planinski vrhovi praveći savršene refleksije i scenografiju koju sam do tada mogao da gledam samo u prirodnjačkim televizijskim emisijama.

 

 

 

Vodopad Kozjak (46.261704, 13.592636)

 

Pratili smo neodoljivu Soču ili bistru kči planina, kako je od milošte zovu, nizvodno u nameri da nam otkrije još dva bisera koja posesivno čuva u svom zagrljaju. Kod mesta Kobarid prelazimo preko Napoleonovog mosta sazidanog od kamena 1750. godine, a obnovljenog posle Prvog svetskog rata. Odlučno idemo napred nošeni jakom željom da otkrijemo mistični vodopad Kozjak.

 

 

Neki idemo, a neki komandujemo sa visine. Šetamo kroz šumu, malo uz Soču, malo preko visećih mostića i stižemo do dela gde pomahnitalo buja vegetacija, a vazduh je osetno hladniji.

 

 

Jasno nam je da smo blizu. Još par stepenica i preko drvenih mostića i evo ga! Shvatam zašto nije ni čudno što ga mnogi smatraju za najlepši vodopad Slovenije. Zarobljen u tamnoj kamenoj komori, sa otvorom na plafonu kroz koju dnevno svetlo obezbeđuje dodatni kontrast i dinamiku, impozantni Kozjak se razliva u tirkizni bazen. Vrlo lako bi moglo da se desi da baš ovde igraju vile u nekoj mitološkoj priči. Zvuk, boje, ali pre svega energija kojom zrači 16 metara visoki Kozjak se teško može preneti i urezuje se duboko u sećanje svakom posetiocu.

 

 

Tolminska korita (46.198127, 13.740235)

 

predstavljaju spektakularnu prirodnu atrakciju sačinjenu od ušća reka Tolminke i Zadlaščice, strmih tesnaca, kanjona i carstva kristalno čiste vode razlivene u svim nijansama plave.

 

 

Nalaze se na samom jugu i najnižoj tački Nacionalnog parka Triglav. Staza je kružna, dugačka oko dva kilometra i prilagođena za porodične posete sa decom. Pored mnoštva razloga koji traže da zastanete, da slikate, da upijete, postoji i nekoliko tačaka zbog kojih su Tolminska korita nadaleko čuvena. Hudičijev ili Ðavolji most je napravljen 1907. godine i sa njega se pruža fantastičan pogled na veliki deo živopisnog kanjona. Kako i ne bi kad je postavljen 60 metara od zemlje. Medveđa glava je vekovima zaglavljena stena koja tvori prirodni most iznad Zadlašnice. Kad se malo odmaknete i uz malo mašte može da se uoči zašto je dobila taj naziv.

 

 

U klancu ispod mosta u pećini se nalazi termalni izvor. Obzirom da je Tolminka od 5-9C, a temperatura na termalnom izvoru 20C, oslobađa se para koja ukazuje na jedan od izuzetno retkih termalnih izvora na Julijskim Alpima. Ušce Tolminke i Zadlaščice, pored očaravajućeg huka i prikaza iskonske snage prirode, donosi i par kurioziteta. Ovo je jedini primer gde se korita ulivaju jedno u drugo i jedno od retkih staništa autohtone vrste ribe – Sočke pastrmke. Ovde se nalazi i Danteova jama dugačka 1140 metara koju je početkom XIV veka posetio čuveni Dante Aligijeri. Da li je u pitanju marketinški trik ili je baš ovde čuveni italijanski pesnik tražio inspiraciju za teme Pakla, Raja i Čistilišta koje su ga okupirale godinama, ostavljam vama da procenite.

 

 

Shvatio sam da je koliko god provedem vremena u Dolini Soče malo i da se moram kad tad vratiti, pa sam opuštenije prihvatio činjenicu da se pozdravljamo sa njom i mogli smo da nastavimo dalje otkrivanje Slovenije.

Nastaviće se….

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

4 Responses

  1. Jovašević Branislava

    Poštovani, planiram sa suprugom ove godine posetiti Dolinu Soče. Da li je dovoljno 5 do 7 dana? Kako možemo naći sve atrakcije? Da li postoje putokazi, info centri za neophodne informacije?

    • Nenad Nesic

      Poštovana Branislava,
      Koliko god dana da provedete u dolini Soče, malo je. 🙂 Mi smo bili 5 dana, svašta prošli, ali svakako ostalo još mnogo toga da se uradi/vidi. Za pripremu sam koristio sajtove i blogove, ali spisak atrakcija će zavisiti da li ste planinari ili želite opušteno uživalački da provedete odmor. Inače, sve je perfektno obeleženo tablama, putokazima, markacijama… Uživajte!!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.