Izvorište Mrtvice

objavljen u: Prirodopisi | 0

Preživeli Mrtvicu

Još uvek mi je najgori deo planinarskih akcija ustajanje po mraku. Znam da često ne može drugačije, te mu se iznova bespogovorno prepuštam. Ovog puta iritirajući budilnik nas je prenuo iz sna na moru, u Tivtu. Iako bi najradije prepričavali jučerašnju avanturu u kanjonu Škurde, ostavljamo to za kasnije. U tišini, koliko god je to moguće, pakujemo šatore, ispijamo prvu noćnu ili jutarnju kafu i spremamo se za polazak. Valja stići do Međurečja u podnožju Moračkih planina gde nas željno čeka novi kanjon. Iskreno, i mi njega.

Koordinate: 42.7971, 19.3385
Rastojanje od BG: 450km
Težina: 5 – RAZMISLI JOŠ JEDNOM
Način realizacije: PLANINARSKI KLUB
Oprema: PATIKE, NEPROMOČIVA VREĆA

 

Skrećemo sa magistrale i penjemo se visoko do zaseoka gde nas čeka i domaćin sa kamionom. U zadnje vreme skoro da je postao neizostavan deo „pakovanja“ u prikolice, pa se više niko od nas ni ne iznenađuje. Šta da se radi kada se do najlepših i još uvek, civilizacijskom poganom rukom, neukaljanih mesta jedino stiže džipom ili kamionom.

 

 

Uz put uživamo u raskošnim Moračkim planinama i naravno, moćnom Maganiku prekoputa. Njih deli kanjon Mrtvice u koji sam zaljubljen od kada sam ga prvi put video. Subjektivno govoreći, to je i najlepši tekst koji sam napisao i možete ga pročitati OVDE. Tada nisam ni slutio da će me neobuzdani avanturistički duh odvesti do nastanka ove bistre planinske lepotice i da ću ispratiti njenu priču od izvora, pa sve do ušća u Moraču.

 

 

Malo posle izvora, kada Mrtvica počinje da formira svoje korito, silazimo do reke u zaseoku Višnje. Na prvi kontakt nas je planinska kraljica podsetila na jednu od varijacija legendi po kojoj je dobila ime – toliko je hladna da se ni mrtvi ne bi kupali u njoj. 😊 Ulazimo u „punu ratnu opremu“, neoprensko odelo sa dugim nogavicama i rukavima, kaciga i utežemo pojaseve.

Iako je isto reč o ekstremnom kanjoningu, taj dan nas je čekao potpuno drugačiji doživljaj od kanjona Škurde. Krećemo se nizvodno koritom Mrtvice i savladavamo džinovska debla i survane stene koje su tu verovatno od vajkada.

 

 

Ubrzo stižemo do prvog vira, pa se i akcija malo „zakuvala“. Tirkizna boja vode očarava, a okolne stene prošarane mahovinom dodatno doprinose lepoti prizora. Neki se odlučujemo da se spuštamo abzajlom niz stene, dok će neki da skaču.

 

 

Prilikom ovakvih skokova jako je važno pronaći mesto za odraz koje nije klizavo i odbaciti se dovoljno kako bi se izbegle stene na dnu vira. Da li je skakač uspeo zna se po zvuku koji se proizvede. Ako je to „buć“ onda je dobro, a ako je „tup“ onda nije. 😊 Šalu na stranu, svakako treba biti oprezan kod ovakvih skokova. U trenutku se mešaju strah od klizave stene, od visine i loše procene mesta za doskok. Zato je neophodno poverenje u vodiča i njegove savete, a moje je u Dušana beskrajno. Brzinsko kupanje i podsećanje na hladnoću reke kao da su nas resetovali i nastavljamo dalje.

 

 

Samo par desetina koraka dalje, Mrtvica odlučuje da se sunovrati niz liticu i pretvori u grandiozan vodopad koji će predstavljati najveće iskušenje naše, ne baš prebogate, kanjoning karijere. Nemamo izbora i prepuštamo se ovom poduhvatu. Zvuči kao da smo primorani, a ustvari smo zbog toga i došli. Međutim, kada se Dušan spustio, gvirnuo preko stene i uzviknuo: „Jezivo!“, iskreno govoreći, nikome nije bilo svejedno.

Bezimeni vodopad se sastoji od dva dela, a svaki je interesantan na svoj način. Prvu kaskadu, znatno kraću, osim nezgodnog ulaska karakterišu i previsni elementi gde se gubi tlo pod nogama. Tada je potrebno „sesti nisko“ u pojas i taj položaj će omogućiti da se stopalima nađe oslonac koji se nije primećivao samo tren ranije.

 

 

Čim smo se spustili na čvrsto, odahnuli smo. To je bio samo kratak predah, jer „drugo poluvreme“ je znatno fascinantnije. Ispod nas je druga kasakada, a 50-tak metara visoki vodopad svima nama budi strahopoštovanje.

 

 

Kao po komandi, slušamo Dušana i krećemo da se spuštamo. Ne znam za druge, ali lični doživljaj je bio veoma intezivan. U istom trenutku svet staje i sve se kovitla. Misli se roje, adrenalin nadire. Nije da nema straha, ali ga nadvladava fokus na svaki korak, na svaki potez. On mora biti odmeren i kontrolisan, odlučan i mek u istom trenutku.

 

 

Taman kada sam mislio da sam sve sinhronizovao zapljusnuo me vodopad i na trenutak izbacio iz ritma. Viseći na steni, pod snagom njegovih udara shvatam da nema nazad već jedino da se nizom spretnih poteza spustim do drugara koji su izgledali kao da ih gledam pod mikroskopom u tom trenutku. Bez obzira na različite pristupe i dileme tokom spuštanja, katarzični urlik kada se pusti uže na dnu svima je bio vrlo sličan.

 

 

 

Nedaleko od ovog grandioznog vodopada Mrtvica odlučuje da se skloni od očiju javnosti i počinje da probija džinovske stene Moračkih planina u nameri da sebi prokrči put.

 

 

Rezultat njene upornosti ostavlja bez daha, a njena kreativnost nam je darovala atraktivni poligon za kanjoning i adrenalinsko uživanje.

 

 

Krećemo sa skokom u ledenu Mrtvicu, tek da nas pripremi i fokusira na ono što sledi. A ona poskakuje, glača stene, poigrava se i u zavodljivom plesu uvlači sve dublje u kanjon. Bez pogovora je pratimo i treperimo od iščekivanja šta je sledeće spremila ta nepredvidiva planinska koketa. Uveliko smo već u mraku, sunce odavno nismo videli, pa neki od nas polako počinju da trepere i od hladnoće.

 

 

 

Juče smo se „kuvali“ u šortsu u suvom kanjonu, a danas ni dugački neopren ne može da nas potpuno zaštiti i zagreje. U vekovima klesanom prirodnom okruženju ređaju se izuzetno dinamične kanjoning minijature.Red manjih vertikala, pa plivanje, red većih vertikala, pa tobogan. Spuštamo se niz vodopade, provlačimo kroz uske prolaze, skačemo sa stena. Pratimo njen ritam i čekamo da nas izvede na tako željeno sunce.

 

 

Izlazak na sunce je značilo kraj hladnoće, ali na žalost i kraj kanjoninga. I dalje smo u kanjonu, ali stene na obalama postepeno postaju pitomije i udaljenije, a parče neba iznad nas sve veće. Tako se i Mrtvica smiruje i u laganom tempu nas vodi do Velje Dubokog. Nije da nema lepih kutaka, ali nakon svega što smo prošli oni ne izazivaju toliko oduševljenje.

 

 

Ostalo nam je samo da u smiraj dana, na dugom putu kući, sumiramo utiske kao da ih dublje urezujemo u sećanje. Planiranje za sledeći kanjoning se podrazumevalo…

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.