Kilimandžaro

objavljen u: Prirodopisi | 0

Krov Afrike

 

Opisati Kilimandžaro i Tanzaniju uopšte nije lako. Za vreme putovanja od 16 dana, oči su se nagledale prizora za dva života, a srce prepunilo emocijama. Sami pomen Kilimandžara i Tanzanije već izaziva erupciju avanture i egzotike u vazduhu, ali sam po dostizanju njih shvatio da se dodatna (čitaj, prava) vrednost ustvari krije prikrivena uz put. Pričam o spoznaji kulturoloških razlika, o naizgled nebitnim svakodnevnim sitnicama, o povezivanju sa ljudima koji su do juče bili neznanci i mnogim drugim stvarima koje se pre puta nisu dale ni pretpostaviti.

Koordinate: -3.28354, 37.5236
Rastojanje od BG: 8360km
Težina: 5 – RAZMISLI JOŠ JEDNOM
Način realizacije: PLANINARSKI KLUB
Oprema: SVE

 

 

Tanzanija je država sa izuzetno turbulentnom istorijom i raskošnom prirodom. Pored toga, spada u red najbezbednijih afričkih država, pa i ne čudi ogroman broj posetilaca svake godine. Tanzanija ima oko 60 miliona stanovnika, od kojih su oko 60% hrišćani, a 40% muslimani. Kao i većina afričkih država bila je kolonizovana od strane onih koji „drmaju“ svetom i otimačinom obezbeđuju svoj dominatni položaj. 1961. godine dobijaju nezavisnost, a tri godine kasnije se ujedinjuju sa Zanzibarom i dobijaju formu koja je i danas aktuelna.

Sa prirodnjačke strane, ovde se nalazi 16 nacionalnih parkova, zatim Viktorijino koje je najveće i Tanganjika koje je najdublje jezero Afrike, ali i moćni Kilimandžaro. Kilimandžaro pripada takozvanom 7 summits – najvišim planinama sedam kontinenata, a sa svojim vrhom Uhuru od 5895 mnv predstavlja planinu sa najvišom visinskom razlikom na svetu. Toliko je jaka asocijacija na ovu planinu da ljudi širom planete sanjaju posetu Kilimandžaru, a njegovi prepoznatljivi obrisi se koriste kao jedan od glavnih simbola Afrike.

Foto: Isdory Leonard

 

 

Ma koliko god pročitali i pregledali raznoraznih materijala i dalje ćete biti nespremni za Afriku. Nije to nikakvo nipodaštavanje ili „pogled sa visine“ samo, jednostavno, razlike su prevelike. Sve je slično i drugačije.

 

To smo počeli da primećujemo čim smo sleteli u Arušu. Iako je februar, napolju je 30C, jer je na južnoj hemisferi kraj leta. Prolazimo kroz aerodrom koji ima stukturu kao „Kuća straha“ na šabačkom vašaru, ali da se ne žalimo, sve je prošlo bez problema u oba smera. Spakovani u džipove, krećemo do hotela.

 

Saobraćaj u Tanzaniji je, blago rečeno, haotičan. Ili bar je tako nama izgledalo. Vozi se levom stranom, malo po putu malo pored puta, dosta ulica je neasfaltirano, uleće ko gde i kako stigne, taksira se motorom… Uz put nailazimo na nadrealne ulične prizore – švalja šije na mašini, dva metra dalje čoveka šišaju dok ispred njih prolazi žena koja nosi bebu na leđima i pola drveta banane na glavi. Scene se nižu kao iz filmova.

 

Bezbedno stižemo do hotela na odmor, finalnu proveru opreme i brifing o ekspediciji koja je pred nama. Uzbuđenje je na izuzetno visokom nivou i svi predano slušamo instrukcije glavnog vodiča. Na Kilimandžaro ne možete sami da se popnete, već morate da angažujete lokalnu agenciju koja preuzima sve organizacione i logističke poslove. Paulo Joshua, kao najbolji planinarski vodič za Kilimandžaro za 2020/21 godinu i agencija Golden Peaks su bili naš izbor. Ne samo da nismo pogrešili i da je sve proteklo perfektno, već smo naše živote obogatili i bliskim vezama sa novim prijateljstvima.

 

 

Ujutru smo morali da budemo spakovani sa maksimalno 15 kilograma. Nekada to zvuči kao lak zadatak, ali ne i u ovom slučaju. Svi smo znali da prolazimo kroz velike visinske razlike, maltene kroz četiri godišnja doba i da nam treba sve što smo ikada nosili i što nismo. Kako je ko najbolje mogao, spakovali smo stvari, utovarili u džipove i krećemo na put.

 

 

Posle par sati vožnje stižemo do Marangu kapije. Prolazimo uvodnu ceremoniju, prijavljujemo se nadležnim organima  i po ne znam koji put slušamo pravila o zabranjenim stvarima. Naime, u NP Kilimandžaro ne sme se uneti plastična kesa, plastična flaša, kišobran, alkohol, a najstrožije je zabranjeno bacanje smeća. Insistirajući na ovim pravilima Kilimandžaro je (p)ostao jedan od najčistijih nacionalnih parkova na svetu.

Na šestodnevnu ekspediciju krećemo od Marangu kapije, sa 1879 mnv. Prolazimo kroz pojas kišnih šuma koje opravdano nose svoj naziv. Dva puta za samo par sati smo imali prilike da se uverimo u to. Obilne padavine i dosta sunčanih perioda su razlog izuzetno guste vegetacije koja nas je sve opčinila.

 

 

Posebna poslastica su bili plavi majmuni koji su nam u nekoliko navrata poželeli dobrodošlicu na Kilimandžaro.

 

 

Mokri i po mraku stižemo do Mandara koliba na 2720 mnv gde počinju prve čari koje krase višednevne ekspedicije. Kolibe su skromne sa krevetima na sprat, zajednički je WC i nema struje ni grejanja. Malo bliže, kreveti se zauzimaju kako ko stigne, jedva se prolazi kroz sobu od torbi koje su svuda po podu, stvari vise sa svih strana u pokušaju vlasnika da ih osuši do sutradan, u istom trenutku su i metež i radost. Večera, brifing, spavanje, ustajanje u 5h, pakovanje ranca i torbi i drugi dan može da počne.

Drugog dana smo se uputili u Horombo kolibe na 3720mnv. Prolazak kroz džunglu sa jutarnjom izmaglicom stvara filmsku scenu, pa svi sa ushićenjem nastavljamo pohod. Inače, preporuka je da se svaki dan konzumira 4-5 litara tečnosti, pa svi imamo na dohvat ruke čaj i/ili vodu koju treba potrošiti do unapred planiranog vremena.

 

 

Konzumiranje tolike količine tečnosti je jedini prirodni način da će vas možda zaobići visinska bolest. Postoje i tablete koje nisu za to namenjene, ali po rečima gutača istih daju potreban efekat. Ubrzo napuštamo džunglu i ulazimo u pojas niske vegetacije. Posle pet, šest sati stižemo do željenih koliba. Naravno da je uz put padala kiša, pa se ponavlja scena od juče – raspakivanje, presvlačenje, sušenje odeće. Horombo kolibe su najbolje kolibe na Kilimandžaru – manje ljudi je smešteno po sobama, toalet se održava, ima tekuće vode, pa čak i tuš.

Treći dan smo iskoristili za aklimatizaciju, kao još jednu meru borbe sa visinskom bolešću. U nameri da naviknemo organizam na boravak na velikim nadmorskim visinima, odlazimo u laganu šetnju do Zebra Rocks-a koje su na 4100mnv. Da li zbog velike visine ili zajedničke euforije, osećamo blisku povezanost sa našim vodičima i pravimo malu žurku kod Zebre koja je uključila tanzanijske i srpske pesme, ali i plesne korake. Urnebesna je bila kombinacija srpskog i Masai folklora.

 

 

Par reči o svakodnevnim i operativnim stvarima. Svako jutro je potrebno spakovati torbu i poneti u rancu sve što je potrebno za ceo dan. Kad ostavimo spakovanu torbu u sobi, sledeći put ćemo je videti tek na sledećoj stanici. Nema mogućnosti uzimanja stvari uz put, jer često nosači krenu pre nas. Za prvih 11 dana u Tanzaniji svako jutro smo pakovali i svako popodne raspakivali torbu.

 

Temperature se na Kilimandžaru drastično menjaju bukvalno u minuti. Noći su dosta hladne, a preko dana je promenljivo. Ako je sunčano, temperatura poraste na 15-ak stepeni, ali je subjektivni osećaj kao da je bar 25C i neophodna je zaštita od sunca. A kad sunce malo zađe za oblak istog trenutka krene da pirka tajfun i da se hladnoća uvlači u kosti, pa u svakom trenutku morate biti spremni da skinete ili obučete više slojeva odeće. Kako smo svi krenuli u ostvarivanje dugogodišnjeg sna, sve navedeno smo rešavali i prihvatali sa lakoćom.

Četvrti dan opet ustajemo po mraku. Ako ništa drugo, uživanje nalazimo u nadrealno lepim izlascima sunca.

 

 

Krećemo do Kibo koliba koje su smeštene na 4700mnv. Kilimandžarom je odjekivalo:“Pole, pole! Akunja madji!“, kao podsećanje naših vodiča da nastavimo da se nalivamo vodom i da se krećemo polako. Staza kojom se krećemo je nešto najčudnije što sam doživeo u mom skromnom planinarskom iskustvu.

 

 

Posle manje početne uzbrdice izlazimo na ogroman plato između dva vulkana. Sa desne strane se pojavljuje Mwenzi, moćni, prelepi, ali medijski zapostavljen samo zato što se preko puta njega nalazi Kibo i njegov nešto viši i planetarno popularni vrh Uhuru.

 

Oko pruža utisak da se krećemo po ravnom iako savladavamo vertikalni kilometar. Pritom, staza je široka toliko da bi se mogla dva kamiona mimoići. A onda kreću prvi problemi. Usled smanjenog kiseonika javljaju se glavobolja, mučnina, nedostatak snage. Ljudi sedaju gde ko stigne, neki čak nisu u stanju da nose svoj ranac niti da dođu do koliba koje su tu, nadohvat ruke. Nekako smo se dokopali bazne stanice i posle osveženja pokušavamo da se odmorimo.

 

 

Ali uopšte nije lako zaspati u desetokrevetnoj ledenoj sobi u sred bela dana na 4700mnv. Dok smo se snalazili kako ko je znao, Kilimandžaro nas je počastio snegom i podsetio na varljivu ćud visokih planina.

Malo pre ponoći okupljamo se ispred koliba. Nismo svi tu. Deo ekipe se ne oseća dobro i odlučuje da ne krene na finalni uspon. Pored uzbuđenja oseća se i velika hladnoća. Mrkli mrak jedino probija sloj snega po kamenju. Krećemo! Paulo i njegova ekipa su se fantastično pokazali. Optimalno su bili raspoređeni po stazi, pričali su sa nama, bodrili nas, pomagali, nekima su čak i ranac nosili.

 

Foto: Milutin Ilić

 

Vazduh nam je velika prepreka, jer u njemu nema dovoljno kiseonika, a hladnoća reže disajne puteve. Svaki korak je naporan i zahteva ogromnu energiju. Pauze nisu dozvoljene kako se telo ne bi hladilo. Kako smo osvajali visinu tako su se vratili i simptomi visinske bolesti. I to u mnogo jačem intenzitetu. Mučnina, jaka glavobolja, povraćanje, a i prsti na nogama počinju da nam trnu. Negde oko 5300mnv supruga i ja odustajemo. To je bio naš maksimum u tom trenutku. Bez obzira na okolnu grupu, svako se bori sam za sebe i traži zaturene atome snage. U psihofizičkom smislu, nismo svi isti, a i reagujemo različito na uticaj visinske bolesti. Ubrzo dolazi do još odustajanja, ali je većina uspela da izgura do kraja i opisivali su manje-više slična iskustva. Slušali smo o nadljudskim naporima za svaki dah, da se ne zaspi, izdrži hladnoća, o neverovatnoj borbi sa telom i umorom, ali i sa mozgom, pa čak i o halucinacijama. Veliki respekt za sve koji su uspeli da se popnu na krov Afrike, a kakav je pogled odozgo možete videti na pozajmljenoj fotografiji.

 

 

Sve što smo prešli za četiri dana u jednom pravcu, trebalo je za dan i po preći u drugom. Iako smo išli nizbrdo i ka predelima sa vazduhom znatno bogatijim kiseonikom, nije naivno spustiti se 30-40 kilometara i 4000m nadmorske razlike.

Stižemo do Marangu kapije, mesta odakle smo i krenuli. Svi do jednog zdravi i nepovređeni, ali iscrpljeni. Svakako da smo našli snage za proslavu, jer je usledila žurka – svečana dodela diploma, pesma, igra, ručak…

 

 

Nastaviće se…

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.