Rila – Maljovica

objavljen u: Prirodopisi | 0

Opisati Rilu uopšte nije jednostavno. Lako je reći da je to ogromna planina na čijim obroncima se nalazi najveći nacionalni park u Bugarskoj i treći u Evropi po površini. Većina zna da je Rila i ponosni čuvar vrha Musale koji doseže 2925 metara iznad nivoa mora. Može se dodati i da naziv Musala vuče korene iz perioda osmanlijskih osvajanja i da u prevodu znači – bliže Bogu. Ako je ta metafora tačna, onda na Balkanu nema mesta bližeg Bogu obzirom da je to najviša tačka našeg poluostrva. Ali, kada smo stigli i sagledali njenu grandioznu i nepreglednu veličinu koja golica maštu i izaziva strahopoštovanje shvatili smo da za kvalitetno upoznavanje ovolikog prostranstva su potrebne nedelje ili meseci. A čim smo samo zagrebali po površini nestvarnih lepota odmah se pojavilo i pitanje:„Kada ćemo opet doći?“.

Koordinate: 42.3368, 23.5528
Rastojanje od BG: 500km
Težina: 3 – TAMAN MERKA
Način realizacije: SOLO
Oprema: CIPELE, RANAC, FERATA SET

 

 

Baš zbog prevelikog broja opcija morali smo da uradimo pripremu i da se fokusiramo na akcije koje su izvodljive u iako produženom, ipak kratkom vikendu. Odlučili smo se za tri akcije i deo oko Maljovice. Iako potpuno različite po koncepciji, zahtevnosti i okruženju svaka akcija je otkrivala čari prelepe planine i dozvoljavala, makar na tren, da se stopimo sa okruženjem koje oduzima dah.

 

 

Kako smo išli u julu bilo je neminovno da se probijamo kroz nepreglednu kolonu Nemaca i Austrijanaca koji baš tada dobiju neizdrživ nagon da posete Tursku. Posle 500 kilometara i više sati vožnje naše uživanje je moglo da počne.

Za prvi dan smo se odlučili da posetimo vodopad Skakavica. Do njega vodi jedna od najlepših planinarskih staza koje sam prepešačio. Svako od nas traži drugačije stvari na planinarenju koje ispunjavaju njegovu ideju za uživanjem, a ova staza je što se mene tiče „pogodak u metu“.

 

 

Prateći postavljene table, nedaleko od parkinga ulazimo u pravu četinarsku džunglu. Ogromna stoletna stabla su sastavila svoje krošnje, pa je tim delom uglavnom hlad na stazi. Tu je i džinovsko korenje koje poput zmija preseca stazu i dodatno oplemenjuje prostor. Opijeni prodornim mirisom četinara nailazimo na vodopad.

 

 

Oduševljeni, pravimo pauzu i upijamo zvuk svake kapi nestašne vode ne znajući šta se krije „iza ćoška“. Čim smo se popeli iznad vodopada ugledali smo još jedan. Pa još jedan. Pa još jedan. Čitava serija vodopada i slapova u gustoj crnogoričnoj šumi je prizor za pamćenje.

 

 

 

Svaki je drugačiji, jedinstven, lep na svoj način, a opet tek zajedno kompletiraju divnu sliku. Izlazimo iz šume i opet ostajemo bez teksta. Izbijamo na početak amfiteatra okruženog strmim liticama sa kojih skače voda.

 

 

Vodopad Skakavica izgleda potpuno nestvarno obzirom da se, skoro prkoseći zakonima fizike, pojavljuje na vrhu planine. Jaka vodena žila kao da je oduševljena što je ugledala svetlost dana, pa slaveći slobodu se pretvara u 70 metara visoki vodopad. Malo je reći da je ceo prizor fascinantan.

 

 

Za drugi dan odlučujemo da se popnemo na vrh Kuklata i da uživamo u izuzetno zanimljivoj, adrenalinskoj stazi koja do njega vodi. Od parkinga šumskom stazom za malo više od sat vremena stižemo do planinarskog doma Maljovica gde zatičemo gužvu koja podseća na naše tržne centre. Inače u Bugarskoj je vrlo razvijena planinarska kultura i veliki broj ljudi slobodno vreme provodi u prirodi. Tome prilično doprinose i brojni planinarski domovi koji jesu često skromni, ali su svi u funkciji i pružaju sve što treba planinarskom namerniku – okrepljenje i prenoćište.

 

 

Naspram doma je odsečena litica na kojoj se nalazi više penjačkih pravaca, ali i ferata staza koju smo mi pikirali. Ferata „Kuklata“ u prevodu znači lutkica i stvarno to jeste. Gvozdenim putem se savladava oko 300 metara visinske razlike dok je ocena B/C, što znači da je ocenjena srednjom težinom.

 

 

Ferata „Kuklata“ je prilično raznovrsna sa velikim brojem prirodnih hvatova, te predstavlja pravu poslasticu za ljubitelje ove ekstremne aktivnosti. Negde su to nazubljene stene, negde debla i jako korenje, ali postoje i metalna gazišta na nezgodnim delovima koja znatno olakšavaju prolazak, pa je i zbog toga smanjena zahtevnost (čitaj, ocena).

 

 

Pogled se pruža kilometrima daleko i obuhvata veliki deo rilskog masiva. Usput nailazimo i na raznobojno planinsko bilje koje u surovim visokogorskim uslovima nema drugi način da se istakne osim velike palete intenzivnih boja.

 

 

Za oko četiri sata stižemo do vrha i kote 2257mnv gde smo iznenadili stado divokoza koje se razbežalo po zaostalom snegu. Za kraj je ostao povratak kružnom grebenskom stazom do doma i zasluženo osveženje.

 

 

Posle šume, vodopada, stene i grebena trebalo nam je da pronađemo i neko jezero, pa se treći dan upućujemo na, nadaleko čuvenu, turu – Sedam rilskih jezera. Ski lift nas izvlači na 2100mnv do doma „7 rilskih jezera“ odakle i kreće kružna staza koja je malo reći fantastična.

 

 

Prilagođena je svim uzrastima i potrebama tako da odgovara rekreativcima i deci, ali i iskusniji planinari će vrlo lako naći svoju meru uživanja. Mi smo napravili 14 kilometara sa 600 metara uspona, a lepa pogodnost je da se u svakom trenutku možete vratiti nazad. Na celom prostoru oko jezera nema ni jednog drveta što značajno doprinosi odličnoj preglednosti terena i ne postoji šansa da se izgubi ili skrene sa staze.

 

 

Ukoliko napravite ceo krug, uključujući i penjanje na Jezerski vrh koji se nalazi na 2559 mnv imaćete priliku da vidite svih 7 ledničkih jezera i da dospete na nekoliko vidikovaca sa kojih se pruža fenomenalan pogled na njih.

 

 

Već lepu stazu dodatno oplemenjuje krdo divljih konja koje godinama obitava na pašnjacima oko jezera. Jezera su dobila imena po obliku ili nekoj drugoj bitnoj karakteristici koja ih krasi. Pa se tako ovde nalaze Bubreg, Oko, Suza, Blizanci, Trolist, Ribno i Donje jezero. Sva jezera i cela tura su izuzetno fotogenični, a njihova boja će u mnogome zavisiti od oblačnosti i položaja Sunca.

 

 

 

U tri dana smo organizovali tri potpuno različite akcije koje su nas oduševile i samo podstakle da razmišljamo o sledećem odlasku na bugarskog gorostasa, što i vama želim.

 

 

Zaprati Nenad Nesic:

Poslednji članci od

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.